Bilo jednom u Trebinju – priča o fudbalu i prijateljstvu

Na terenu je bilo više od igre. Na tom komadu parketa srca su se sudarala, prijateljstvo je bilo jače od bilo koje pobjede, a svaki pas, svaki gol, nosio je duh ljudi koji više nisu bili samo saigrači — bili su braća.

Tamo gdje se lopta driblala kroz noge, tamo su živjele sjećanja, tuga, radost i ljubav. Tu je srce fudbala kucalo najjače, a svaki trenutak bio je simfonija duše.

Ovo je priča o ekipi koja je ostavila trag koji nikada neće izblijediti, o ljudima koji su voljeli više od igre, o prijateljstvu koje preživljava smrt i nastavlja da trči na nebeskom terenu.

Nebojša Mašić, Nikša Ćorović, Željko Opačić, Ozren Kapor, Boro Kovačević, Mirsad Viđen, Mitar Vukanović, Aleksandar Bratić, Jovo Mišeljić, Ratko Ratković, Ranko Popović... ekipa koja nije igrala samo fudbal. To je bila ekipa koja je živjela fudbal kao život, srce kao teren, prijateljstvo kao neponovljivu čaroliju.

Vođa, legendarni Blažo Šupljeglav, stajao je na čelu ove družine kao stub, čuvajući ne samo taktiku i red, već i dušu svakog igrača. Beno Baraković branio je gol kao da brani sve snove svog tima, a Merim Agić Gega donosio je smjelost i smijeh koji je grijao čak i u najtežim danima.

Prvi je život izgubio Željko Opačić, tragično odlazeći, ostavljajući prazninu koju nije bilo moguće ispuniti. Njegov odlazak bio je udarac koji je zabolio sve, ali nije uništio njihov duh. Naredne godine, na turniru u Sportskoj dvorani u Bregovima, ekipa je izašla na teren sa crnim florom oko ruke. Crni cvijet nije bio samo znak tuge — bio je znak ljubavi, vjernosti i vječnog sjećanja na prijatelja koji više nije mogao trčati pored njih.

A onda je rat odnio Nebojšu Mašića. Tragično, prerano, kao što odlazi sunce iz našeg pogleda. Ali, njegova hrabrost, njegovo srce, njegova duša, ostali su u svakom pasu, svakom golu, svakom pogledu njegovih saboraca.

A onda je vječnost pozvala i Jova Mišeljića, ljubimca trebinjske publike. Ali, on i dalje trči — na nekom nebeskom terenu, sa loptom pod nogama, smije se, širi radost i grije srca svih koji ga pamte.

Svaka utakmica poslike toga bila je više od igre. Bila je molitva, pjesma, ponos i tuga istovremeno. Ni bolje ekipe, ni boljih ljudi – fudbal sa dušom. Fudbal sa srcem.

Ovo nije priča o pobjedama ili trofejima. Ovo je priča o prijateljstvu koje preživljava smrt, o ljudima koji postaju legenda, o ekipi koja živi u našim srcima zauvijek.

Kada danas zamislim njihove poteze, osjetim suze i radost, smirenost i bol. Fudbal koji plače, fudbal koji voli, fudbal koji ne umire.

Eh... bilo jednom u Trebinju.