Put od radija do televizije, od nevidljivog glasa do slike pred kamerom, u profesionalnom smislu često znači i promjenu načina na koji se doživljava riječ, prisustvo i odgovornost u javnom prostoru. U tom prelazu susreću se disciplina, emocija i potreba za mjerom, a upravo na toj liniji oblikuje se i jedan autorski, gotovo intimniji odnos prema jeziku i priči.
U tom kontekstu za „Dnevni avaz“ govori i Armin Redžić, novinar i voditelj na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine (BHRT), koji uz medijski rad razvija i vlastiti stvaralački izraz. Kroz razgovor otvara pitanja profesionalne transformacije, odnosa između objektivnosti i emocije, te načina na koji iskustvo rada u novinarstvu oblikuje i pogled na ljude, priče i vlastito pisanje.
Od radijskog mikrofona do televizijskih kamera – gdje ste morali napraviti najveću profesionalnu transformaciju?
- Kad se osvrnem, taj put mi se čini poprilično dugim. Cijelu deceniju mog života i ozbiljno profesionalno formatiranje obilježio je radio. Ali najveća transformacija nije bila u tehnici, nego u svijesti o prisustvu. Radio me naučio da riječ mora sama stvoriti sliku, atmosferu i emociju. Tamo ste, na neki način, nevidljivi, ali ako dobro radite svoj posao, duboko prisutni. Glas postaje prostor. Rečenica postaje kadar. Tišina postaje dio poruke. Televizija je tražila drugačiju vrstu zrelosti. Više nije dovoljno samo izgovoriti tačnu riječ; morate biti svjesni pogleda, geste, držanja, pauze, čak i vlastite unutrašnje sabranosti pred kamerom. Kamera dodatno pojačava odgovornost, jer ona ne bilježi samo ono što govorite, nego i koliko ste u tome istiniti.
Tu sam, čini mi se, najviše sazrio. Na radiju sam naučio vjerovati riječi. Na televiziji sam naučio vjerovati mjeri. A mjera je, vjerujem, jedna od najtežih profesionalnih i ljudskih disciplina. Ne biti glasniji nego tačniji. Ne biti efektniji nego smireniji. Ne zauzimati prostor, nego ga opravdati. U konačnici, javna riječ traži neku vrstu unutrašnje čistoće namjere, da ne govorite zbog sebe, nego zbog onoga što treba biti jasno, tačno i dostojanstveno preneseno.
Priče koje dotaknu
Kad biste jednu vijest iz svoje karijere morali pretvoriti u stihove pjesme, koja bi to bila i zašto?
- Skoro pa sam siguran da ne bih izabrao jednu konkretnu vijest, nego jednu vrstu priča, one o običnim ljudima koji u teškim okolnostima ostanu dostojanstveni. Takve priče me najviše dotaknu. Ne zbog vanjske dramatičnosti, nego zbog tihe snage koju ljudi pokažu onda kada im život ne ostavi mnogo prostora za patetiku. Uvijek me zanimala ta nevidljiva ljudska izdržljivost. Prosto mi je bliska ta tiha, gotovo derviška sposobnost čovjeka da ne izgubi blagost ni onda kada je život prema njemu grub. Da ostane uspravan, a da mu srce ne otvrdne. Da i kada 'otpati', ne postane okrutan. Takve priče imaju najviše poezije. One životne. One koja ne traži velike riječi, jer je već dovoljno velika sama po sebi. U takvim trenucima novinar mora biti pažljiv, a autor iskren. Mora znati stati pred tuđi život s poštovanjem, bez viška riječi i bez potrebe da sebe stavi u prvi plan.
Redžić: Uvijek me zanimala ta nevidljiva ljudska izdržljivost. Ustupljena fotografija
Vodite informativne emisije koje traže objektivnost, a pišete pjesme pune emocija. Kako usklađujete ta dva potpuno različita svijeta?
- Ne doživljavam objektivnost i emociju kao neprijatelje. Mislim da problem nastaje tek onda kada jedno pokušava zloupotrijebiti drugo. U informativnom programu emociju nekako morate disciplinovati da ne bi postala manipulacija. A pjesmi morate dopustiti da progovori, dati joj mjesto iznad površine, ali ni tamo ne smije biti lažna. Novinarstvo i pisanje pjesama su mi, usudio bih se reći, dva različita načina služenja istini. Novinarstvo pita: šta se dogodilo? Pjesma pita: šta je to učinilo čovjeku? Jedno traži činjenicu, drugo traži unutrašnji odjek činjenice. Novinarstvo te odvede na mjesto događaja, muzičko autorstvo ti otkrije nepregledno prostranstvo emocionalnog prostora. Možda je to i razlog zbog kojeg su mi oba svijeta važna. Novinarstvo me čuva od pretjerivanja, a muzika i pisanje me čuvaju od otvrdnjavanja. Jedno me uči disciplini, drugo osjetljivosti. A čovjeku su, ako želi ostati čitav, potrebne obje stvari. Potrebna mu je istina, ali i milost prema ljudskoj slabosti. Potrebna mu je jasnoća, ali i svijest da nije sve što je važno uvijek vidljivo na površini.
Da li Vam se ikada dogodilo da inspiraciju za pjesmu pronađete upravo u nekoj priči ili događaju o kojem ste izvještavali?
- U doslovnom smislu - ne! Nikada ne bih uzeo nečiju bol i pretvorio je u vlastiti autorski materijal. Postoji granica koju čovjek mora poštovati, posebno ako se bavi javnim poslom. Tuđa patnja ne smije postati nečija estetika. Ali novinarstvo vas nauči gledati život izbliza. Vidite kako ljudi šute, kako se lome, kako se drže uspravno i kada im je mnogo toga oduzeto. Vidite koliko se bola može smjestiti u jednu smirenu rečenicu. I to ostane u čovjeku. Ne nastaju pjesme nužno iz vijesti, ali ponekad nastanu iz onoga što vijesti ostave u vama. Kao osjećaj. Kao talog. Kao svijest da svaka velika emocija ima svoju mjeru, svoj ritam i svoju tišinu. Bliska mi je ideja da se neke stvari ne mogu odmah izgovoriti, nego moraju prvo odležati u čovjeku, pročistiti se od ega, pa tek onda postati riječ. Možda su pjesme, barem za mene, način da se neka pitanja ne zaborave ali i da se ne izgovore prije nego što sazriju.
Riječ kao moć
Radio razvija maštu slušatelja, a televizija donosi sliku. Što Vam je osobno bliže – moć riječi ili moć slike?
- Riječ. Riječ mi je ipak bliža. Možda zato što sam joj najviše vjerovao i prije nego što sam imao bilo kakav javni prostor. Riječ, kako je vidim i osjećam, ima sposobnost da preživi trenutak. Slika često snažno pogodi, ali riječ se zna vratiti čovjeku godinama kasnije, u potpuno drugom kontekstu. Jedna rečenica može promijeniti način na koji pamtimo osobu, događaj, odnos, čak i sebe. Riječ ima tu, gotovo mirakulsku moć da bude i svjedočanstvo i utočište. Nekada rana, nekada melem. Nekada opomena, nekada smiraj. I ko zna šta sve još.
Da možete napraviti intervju s jednom osobom iz svijeta muzike i jednom iz svijeta politike, ko bi to bio i koje biste im prvo pitanje postavili?
- Iz svijeta muzike bih vjerovatno izabrao Samija Jusufa (Yusuf). On mi je nezasitno zanimljiv jer muziku ne tretira samo kao zabavu, nego kao prostor duhovnosti, kulture, identiteta i unutrašnjeg reda i posloženosti. Prvo pitanje za njega bilo bi: 'U vremenu prezasićenosti sadržajima, algoritama i površne vidljivosti, kako umjetnik sačuva 'svetost' zvuka kao dara, onaj trenutak u kojem muzika ne služi egu, nego čovjekovoj potrebi za smislom?'
A iz svijeta politike bi to bio Pedra Sančez (Sánchez). Njega bih prvo pitao: 'Da li je politička hrabrost danas spremnost da se donese ispravna odluka i onda kada znate da će vas koštati i kako čovjek razlikuje principijelnost od političkog rizika koji samo izgleda plemenito?'.
Postoji li neka pjesma koju ste napisali, a za koju publika nikada ne bi pretpostavila da ju je stvorio televizijski novinar?
- Vjerujem da postoji, jer ljudi često zamišljaju televizijskog novinara kao osobu koja mora biti stalno racionalna, distancirana i emocionalno neutralna. Ali objektivnost nije isto što i odsustvo osjećaja. Naprotiv, da biste pošteno govorili o svijetu, morate ga duboko osjećati, samo ne smijete dopustiti da vaš osjećaj zamijeni činjenicu. Pjesme koje pišem dolaze iz dijela mene koji nema potrebu da objašnjava dnevne događaje, nego da razumije ono što ostaje poslije njih: ljubav, krivicu, zahvalnost, odsustvo, kajanje, čežnju, strah, potrebu da se nekome kaže ono što se predugo šutjelo. Možda publika ne bi očekivala da ih piše novinar, ali ja mislim da ih upravo novinar može razumjeti, ako je dovoljno pažljivo slušao život. Jer novinarstvo vas, ako mu pristupite ozbiljno, ne udalji od emocije. Ono vas samo nauči da je ne trošite jeftino. Nauči vas da nije svaka bol za javno izlaganje, nije svaka emocija za naglašavanje, i nije svaka istina za grubo izgovaranje. Nekada je i nježnost oblik tačnosti.
Što biste poručili mladim ljudima koji sanjaju o medijima, ali imaju i umjetničku stranu koju ne žele zanemariti?
- Da ne utišavaju nijedan važan dio sebe samo zato što svijet voli jednostavne definicije. Niste manje ozbiljni ako imate umjetničku crtu. Niste manje kreativni ako ste profesionalni, tačni i disciplinovani. Najzanimljiviji ljudi često nastaju upravo na raskršćima. Često je i odgovor na ono najteže 'ko sam ja ustvari?' upravo na tim raskršćima. Mediji će vas naučiti odgovornosti, brzini, disciplini i mjeri. Umjetnost će vas podsjećati da ne postanete samo funkcija, glas ili lice sistema. Čuvajte oboje. Jer karijera bez unutrašnjeg života lako postane puka biografija, a talent bez discipline često ostane samo lijepa mogućnost. Važno je znati raditi, a još važnije je znati zašto radite. Važno je biti profesionalan, ali ne po cijenu vlastite duše. Najljepše je kada čovjek uspije, ma šta za koga bio uspjeh, a ostane svoj.
Prisutnost bez nametanja
Koliko Vas je novinarsko iskustvo naučilo slušati ljude, a koliko Vam je to pomoglo u pisanju tekstova za pjesme?
- Novinarstvo me naučilo da slušanje nije pasivna radnja. Slušati nekoga znači biti dovoljno prisutan da čujete i ono što osoba nije uspjela izgovoriti. Ljudi često najvažnije stvari sakriju u najobičnijim rečenicama. U tonu. U pauzi. U načinu na koji spuste pogled ili im zasijaju oči.
To je za pisanje pjesama neprocjenjivo. Slušanje je rodnica pjesme. Ona ne nastaje (samo) iz velike emocije, nego iz preciznog prepoznavanja nijansi.
