Olimpijski šampion, osvajač brojnih medalja sa najvećih svjetskih takmičenja i jedan od simbola zlatne generacije jugoslovenske odbojke Andrija Gerić boravio je u Trebinju, gdje je za TrebinjeLive govorio o Hercegovini, odrastanju, sportu, reprezentaciji, psihologiji i životu nakon velike karijere.
U naš grad nije došao samo kao nekadašnji vrhunski sportista, već i kao čovjek koji danas sport posmatra iz sasvim drugačijeg ugla – kao sportski psiholog vaterpolo reprezentacije Srbije, ali i neko ko je prošao put od mladog igrača koji strpljivo čeka šansu do olimpijskog pobjednika.
Rođeni Novosađanin na početku razgovora osvrnuo se na Trebinje i Hercegovinu, kraj koji, kako kaže, ima posebnu energiju.
„Trebinje volim ljeti, kad krenem na more,. Inače, klima je super, hrana je dobra, krajolik fantastičan, divna Crkvina na kojoj je sahranjen Jovan Dučić... Hercegovci znaju ko su i odakle su. To je narod koji voli goste i koji je gostoprimljiv. Nije bilo lako živjeti ovdje, zemlja nije nešto plodna, ali su se ljudi uvijek pomagali. To su zadržali i kada su se preselili u Vojvodinu, jer su i tamo ostali uvezani. Svi ti Hercegovci koji žive kod nas, gore u ravnici, imaju želju da dođu ovdje, da se vrate korjenima, da pojedu sir iz mješine i popiju vranac. Mislim da je bitno da čovjek ne zaboravi odakle je“, kaže Gerić.
Kao dječak trenirao je džudo, košarku i odbojku, ne sluteći da će jednog dana osvajati olimpijska, svjetska i evropska odličja. Ipak, početak sportskog puta nije bio nimalo lak.
„U džudou sam imao problem jer sam uvijek bio visok za svoj uzrast. Postojale su težinske kategorije, pa sam se borio sa djecom koja su bila starija od mene po dvije ili tri godine. Nisam imao nijedno pozitivno iskustvo. Na takmičenjima su me baš lemali i to me je psihički dosta odbilo. Nisam osjetio ništa lijepo u tom sportu“, iskren je Gerić.
Nakon toga počeo je da trenira košarku i odbojku. Košarka mu je u tom periodu bila bliža i atraktivnija.
„Odbojka mi u početku nije bila nešto posebno atraktivna, za razliku od košarke, koja je imala tu dinamiku, igru i kontakt. Ali onda je došao period naglog rasta i dobio sam šlater. Doktori su mi, zbog prevelikog opterećenja, rekli: ‘Možeš jedan sport, ne možeš dva’ i morao sam da izaberem“, priča olimpijski šampion iz Sidneja.
U tom periodu trenirao je više nego većina njegovih vršnjaka jer nikome nije govorio da istovremeno trenira i košarku i odbojku.
„To mi je donijelo spremnost i radnu naviku. Opredijelio sam se za odbojku, ali sam imao ružno iskustvo. Kada sam košarkaškom treneru ispričao da treniram i odbojku, nepedagoški mi je rekao: ‘Ako izabereš odbojku, nemoj mi se više vraćati, neću te primiti nazad’. To je bilo jako ružno rečeno, ali mi je kasnije postalo pozitivna stvar. Kad god sam imao momenat da odustanem, pogotovo na početku, sjetio bih se toga i rekao sebi: ‘Nastavi, nemoj da staneš’. Tako sam, zapravo, ostao u odbojci“, priča Gerić.
Kao osamnaestogodišnjak postao je član reprezentacije Jugoslavije i najmlađi igrač u nacionalnom timu. Danas kaže da je tadašnji sistem bio potpuno drugačiji od onoga što mladi sportisti imaju danas.
„Prve dvije godine faktički ne bi ni vidio teren, jer ćutiš, radiš i čekaš svoju šansu. Ja sam u reprezentaciju došao 1995. godine, a prvi put sam počeo da igram 1998. na Svjetskom prvenstvu. Potom sam 1999. igrao vrlo malo i tek sam 2000. zaista igrao dosta. Danas je sve drugačije – čim neko prvi put dođe u reprezentaciju, odmah je u postavi“, objašnjava Gerić.
Smatra da mladim generacijama danas najviše nedostaje strpljenje.
„Treba da razumiješ igru i šta se traži od tebe. Mislim da današnje generacije nemaju strpljenja i to je posljedica načina života. Danas svi hoće zadovoljenje odmah, na klik. A u sportu to ne postoji. Treba da treniraš godinama da bi došao do rezultata. Mislim da će sport u narednih dvadeset godina imati problem upravo zbog toga“, kaže Gerić.
Govoreći o generaciji koja je devedesetih godina donosila radost ljudima u teškom vremenu, Gerić ističe da su svi igrali isključivo iz ljubavi.
„Ginuli smo za reprezentaciju, nismo bili ni plaćeni, ali smo igrali bukvalno iz ljubavi i želje. Te godine su bile teške i ljudi su u sportu vidjeli neku sreću. I košarka je tad bila dobra, i vaterpolo... Sport je bio jedina stvar koja je tad valjala. Nismo se štedjeli i kad se stvarno daješ, publika to prepozna. Nije bitno da li pobijediš ili izgubiš, ali kad ostaviš srce i dušu na terenu, to publika uvijek nagradi“, kaže proslavljeni odbojkaš.
Iako mu je olimpijsko zlato iz Sidneja najveći uspjeh u karijeri, jedna druga medalja mu je ostala posebno u sjećanju.
„Sidnej jeste nešto najveće, ali najteža medalja za mene je bronza sa Evropskog prvenstva 2007. godine u Rusiji. Tada nismo imali kvalitet da budemo treći i to smo na neke mišiće izvukli. A najžalije mi je Atine 2004. godine. Tada smo bili stvarno najjača ekipa i ‘drali’ smo sve redom, ali nas je pokosio virus. Nas sedam je bilo bolesno. Žao mi je jer mislim da je to trebalo da bude kruna naše generacije“, sjetno priča Gerić.
Tokom bogate karijere igrao je u Grčkoj, Italiji i Turskoj, a kaže da mu je sport donio prijateljstva za cijeli život.
„Svaka zemlja je kulturno drugačija. Meni je Italija najbliža jer sam u njoj najduže bio. Grčku obožavam, a i Turska je lijepa na svoj način. To i jeste ljepota sporta, što ti da tu širinu. Imam prijatelje u Grčkoj i Turskoj i danas, poslije dvadeset godina, s kojima se viđam kad odem tamo. Sport povezuje ljude i to stvarno nije fraza“, naglašava Gerić.
Posljednjih godina radi kao sportski psiholog vaterpolo reprezentacije Srbije. Kaže da mu je ta uloga donijela potpuno novi pogled na sport.
„Vaterpolisti su izrazili želju da imaju psihologa. Kontaktirao me je selektor Uroš Stevanović i prihvatio sam. Pomogao sam im na Olimpijadi 2024. godine i osvojili su medalju. Meni je to bilo ponovno proživljavanje svega, ali iz neke nove uloge. Zahvalan sam i njima i onom gore što sam dobio tu priliku“, kaže Gerić.
Govoreći o vaterpolu, osvrnuo se i na sportsku infrastrukturu u Trebinju.
„Što se tiče bazena, on je na svjetskom nivou jer ima sve uslove“, poručio je Gerić.
Ističe da su i vrhunski sportisti samo ljudi, sa svim problemima koje život nosi.
„Koliko god mislimo da su sportisti nadljudi zato što dobro šutiraju ili brzo plivaju, oni su samo ljudi i imaju svoje brige, probleme i psihičke krize. Drago mi je što se danas o tome više priča i što sportisti otvoreno kažu da imaju problem sa depresijom ili nečim drugim“, kaže Gerić.
Posebno naglašava koliko je sportistima teško nakon završetka karijere.
„Pogotovo je kod muškaraca problem kad se završi karijera jer tada gube veliki dio identiteta. Imate čovjeka od 35 godina koji može mnogo da pruži društvu, a potpuno je nesnađen. Zato je važno pomoći tim ljudima. Ako imate firmu, bolje je da zaposlite bivšeg sportistu, čak i ako nema neka znanja, jer će to naučiti. Ali disciplinu, posvećenost i radne navike već ima u sebi“, smatra Gerić.
Na kraju razgovora iskreno je govorio i o drugoj strani profesionalnog sporta, onoj koju publika najčešće ne vidi.
„Meni su još prije 15 godina rekli da mi je desno rame kao kod babe od 70 godina, jer je sve unutra pojedeno. Operisao sam kuk, a vjerovatno ću i drugi u narednim godinama. To ti niko ne kaže na početku. Publika vidi samo onaj šlag na vrhu, ali niko ne vidi koliko je rada, bola i odricanja potrebno da bi došao do tog nivoa“, zaključio je Gerić.
