Piše: Andrej Nikolaidis (CdM)
Kažu da svaka velika ideja prolazi kroz tri faze. U prvoj, pokušavaju je ignorisati. U drugoj nailazi na nasilan otpor. U trećoj, biva prihvaćena kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva a njeni protivnici nastupaju kao najžešći promoteri i branioci.
Isto, nažalost, važi za budalaštine. Glupost je uzalud ignorisati. Iako se protiv nje boriš svom silom, ona će biti prihvaćena kao neupitna mudrost, kao tvrda istina.
Tako je i sa budalaštinom koja kaže kako država ne može voditi firme – kako je nužno sve privatizovati, jer će samo kapitalista znati da vodi posao. Firma od koje će koristi imati čitavo društvo ne valja: sve treba pretvoriti u firme koje proizvode profit koji u džep trpa nekoliko ljudi. To je održiv sistem, za razliku od onoga koji profit šalje u izgradnju infrastrukture, obrazovanje i zdravstvo, onoga koji pare dijeli među radnicima, siromašnima i bolesnima. Jok. Valja samo: sve za jednog, jednom sve.
Ta je budalaština naročito iritantna – no zbog toga ne manje rasprostranjena – nama rođenima u Titovoj Jugoslaviji, zemlji čija je istorija od 1945. do 1989. primjer lažljive tuposti rečene teze.
Hajde da ostavimo gigante, poput EI Niš, RIZ-a, Gorenja… Uostalom, za crnogorske uslove gigant je bio i Kombinat aluminijuma, kao i Željezara Nikšić. Za njihovu propast jeste kriva država: ali ne zato što država koja ih je izgradila i vodila tako da su se u njima othranile generacije nije znala kako se vodi firma, nego zato što je država poželjela da vodi rat. Zato što je država oboljela od nacionalizma pa napala komšije. Pa ubijala, rušila i fašizmom zagadila sve, pa i radnike. Pa su došle hiperinflacija i sankcije. Na koncu procesa uništenja, naše su moćne firme postale kapitalističke. Ali gle čuda: nakon što je stigao taj magični kapitalizam, koji jedini zna kako se vodi posao, tim firmama je nestao svaki trag. Ako iz svog iskustva išta znamo o slavnoj privatnoj svojini, to je ovo: ako nešto želiš pretvoriti u ništa, privatizuj ga. Da budemo još jednostavniji: tranzicija i privatizacija su proces pretvaranja nečega u ništa.
Hajde da se fokusiramo na Energoinvest, remek-djelo jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. Firmu je vodio Emerik Blum, sarajevski Jevrej koji je pobjegao iz Jasenovca. Na vrhuncu moći, Energoinvest je zapošljavao između 40 i 50 hiljada ljudi. Izvodio je mega-projekte na svim kontinentima. Proizvodio je mašine zbog kojih su, da bi bile transportovane, rušeni nadvožnjaci i proširivani putevi. Imao je četiri instituta, dakle vlastitu naučnu bazu. Obezbjeđivao je djelove za najveće elektrane na svijetu. Proizvodio je separatore za nuklearke. Možete li uopšte zamisliti ovdašnju privatnu firmu od čijeg rada zavisi bezbjednost nuklearke? Da od naše današnje firme zavisi hoće li biti novi Černobilj ili neće? Nemojmo se zajebavati: to se može pričati samo kao vic.
Godine 1989. Energoinvest je zaradio tri i po milijarde dolara, od čega je 600 miliona bila čista dobit. Mi se danas ne možemo ni zadužiti onoliko koliko je Energoinvest godišnje zarađivao. I šta velite: ne zna i ne može država?
A rudarsko-industrijski kompleks u Zenici? Koji je zapošljavao 52 000 ljudi. Koji je svojim parama ozidao čitav grad: i zgrade i škole i ceste i bolnice. To su sve uspjeli nesposobni komunisti, da bi sve to poždrali kapitalistički skakavci.
Onda pogledate državni Energoinvest koji je pravio separatore za nuklearke. I uporedite ga sa privatnom ulcinjskom solanom. Gdje kapitalista nije bio u stanju da more pusti u kanale, sačeka da se na suncu isuši voda i onda iz kanala lopatama pokupi so – i to mu je bilo odveć komplikovano. Ali jebi ga – sve treba privatizovati jer država ne treba da ima svojinu, sve treba privatizovati.
Osim što je uvredljiva za inteligenciju, ta priča je autokolonijalna i antiprosvjetiteljska: ona nas uvjerava da smo mi inherentno nezreli, zbog čega će našom imovinom bolje od nas upravljati gospodar kojem smo budzašto prodali/dali ono što je naše. Svakako ste primijetili… Da ti slavni „kapitalisti“ koji znaju znanje dođu pa sagrade aerodrom, kupe nove avione, kupe zemlju pa naprave fabriku – prosto bilo. Ali ne. Oni preuzmu ono što je napravljeno našim parama, jer su nas ubijedili da smo dovoljno pametni da napravimo aerodrom ili aviokompaniju, ali nismo sposobni da je vodimo. To je kao da vam neko objašnjava da ste dovoljno pametni da napravite kompjuter, ali ste preglupi da pustite porno film na njemu, zbog čega vaš kompjuter treba da postane tuđe vlasništvo i da vam on naplaćuje njegovu upotrebu. Nevjerovatno.
A da vas pitam nešto… Ako ne valja državno vlasništvo, zašto je onda, prije koju godinu, Peter Almaier, njemački ministar privrede, saopštio da Njemačka država planira preuzeti kontrolne pakete u kompanijama kako bi spriječila inostrano preuzimanje u ključnim tehnološkim oblastima?
Almaier je rekao kako to ne znači nacionalizaciju. Znači baš to. Država, kaže Altmaier, nema namjeru da (ne)nacionalizovanim kompanijama upravlja na dugi rok, nego da „spriječi da ključne tehnologije budu rasprodate i da napuste zemlju“. Među firmama koje država ne da on je nabrojio proizvođače automobila, Siemens i Deutsche Banku.
Ali, čekajte: nije li ta odluka suprotna principima slobodnog tržišta? Zašto bi njemačke kompanije mogle kupovati tuđu tehnologiju, dok tuđe ne mogu njemačku? Zašto Njemci ne bi prodali Deutsche banku? Evo, mi smo prodali sve svoje banke, pa šta nam fali?
Na koncu… Titova Jugoslavija, zemlja koja nije vjerovala u privatno vlasništvo, blatne livade je pretvorila u bolnice, univerzitete, puteve i fabrike. Toliko je loša ta država bila u upravljanju. Zato, jebo to. Budućnost je u bitkoinu i ostalim prevarama. Budućnost je u onome za što se u ozbiljnim državama, pa i Titovoj Jugoslaviji, dugo ležalo u zatvoru.
Titova Jugoslavija je čak uspjela i da Jugoslaviju Karađorđevića, tamnicu naroda, pretvori u nešto progresivno i emancipatorsko. Uzgred: nikakvu imovinu ne bih vratio Petrovićima, a još manje Karađorđevićima. Od Karađorđevića treba tražiti reparaciju i uzeti im i ono što imaju. Dinastije uzmu zemlju i na njoj zidaju parama podanika, potom to proglase privatnim vlasništvom. Zašto bi im ono što su oteli i opljačkali bilo vraćeno? To vam je pravda?
Kako bilo. Rečeno na način Monti Pajtona: šta su, uostalom, ti komunisti, osim što su pobijedili u ratu sa fašizmom, ujedinili i izgradili zemlju, ljude obukli, nahranili, obrazovali ih, zaposlili, obezbijedili im besplatno zdravstvo i školstvo, dali im stanove, pomogli emancipaciju žena, suzbijali nacionalnu i vjersku zatucanost, promovisali zajedništvo i prosvijećenost, industrijalizovali zemlju, modernizovali društvo, izgradili infrastrukturu, vodili briljantnu spoljnu politiku, ljudima ponudili nadu i osjećaj ponosa zbog svoje zemlje, ikada učinili za nas?
