Analitičari izdvojili tri scenarija za kraj rata u Iranu

Vlade, investitori i građani širom svijeta prate krizu sa sve većom zabrinutošću, dok dalji tok sukoba u velikoj mjeri zavisi od odluka nekoliko nepredvidivih lidera, među kojima i američkog predsjednika Donalda Trampa i novog iranskog vrhovnog vođe Modžtabe Hamneija.

U ratu, koji je počeo 28. februara, poginule su stotine ljudi na Bliskom istoku, prenio je NBC.

Prema podacima iranskog Crvenog polumjeseca, u izraelskim i američkim napadima u Iranu poginulo je više od 1.200 ljudi.

U Izraelu je poginulo 13 osoba, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima šest, dok je u Libanu stradalo 570 ljudi, prema podacima kancelarije libanskog premijera.

U sukobu je poginulo sedam pripadnika američke vojske, dok je 140 ranjeno.

Tramp je rekao da bi sukob mogao da se završi "vrlo brzo", ali je istovremeno rekao da bi procjena ministra odbrane te zemlje Pita Hegseta da je ovo "tek početak" takođe mogla da bude tačna.

Tenzije su dodatno porasle nakon napada na najmanje tri broda u Ormuskom moreuzu, prenosi Euronews.

Američka Centralna komanda saopštila je da je "eliminisala" 16 iranskih minopolagača i više ratnih brodova u blizini tog strateškog pomorskog prolaza.

Tramp je u ponedjeljak poslao pomiješane poruke o ratu. S jedne strane ga je nazvao "kratkoročnom operacijom" koja bi mogla uskoro da se završi, ali je istovremeno poručio da sukob ne bi trebalo okončati dok Iran ne izgubi sposobnost da dugo vremena razvija oružje koje bi moglo da bude upotrebljeno protiv SAD, Izraela ili njihovih saveznika.

Analitičari u ovakvim krizama obično razmatraju više mogućih ishoda. Na osnovu dostupnih informacija i trenutne situacije, analitičari izdvajaju tri scenarija kao moguće završetke ove krize.

Bez obzira na politički ishod, vojna operacija protiv Irana vjerovatno će trajati još nedjeljama. Pentagon je kao glavni cilj naveo slabljenje iranske sposobnosti da projicira vojnu moć van svojih granica.

To podrazumijeva napade na raketne sisteme i fabrike za proizvodnju raketa, dronove i pogone za njihovu izradu, pomorske i vazdušne snage, komandne strukture, kao i preostale elemente iranskog nuklearnog programa.

Takva operacija, prema procjenama vojnih planera, ne može biti završena za nekoliko dana. Iako zvaničnici izbjegavaju da javno iznose rokove, procjene iz Bijele kuće govore da bi operacija mogla da traje između četiri i šest nedjelja.

Istovremeno, rat već ima ekonomske posljedice širom svijeta. Cijene energije rastu, a situacija u Ormuskom moreuzu, jednoj od najvažnijih pomorskih ruta za transport nafte, dodatno povećava globalnu zabrinutost.

U najrealističnijem scenariju, američka vojska dobija dovoljno vremena da sprovede planiranu operaciju i oslabi iranske vojne kapacitete.

To bi značilo da bi Iran izgubio dio sposobnosti za lansiranje raketa, proizvodnju dronova i vođenje vojnih operacija izvan svojih granica, dok bi politički sistem u Teheranu ipak opstao.

U tom slučaju intenzivni vojni napadi bi se završili kada se postigne vojni cilj, ali bez promjene vlasti u Iranu. 

Sankcije protiv Teherana bi ostale na snazi, a međunarodna zajednica bi nastavila da vrši pritisak kako bi Iran odustao od razvoja nuklearnog oružja i balističkih raketa dugog dometa.

SAD i Izrael bi u takvom scenariju nastavili da nadgledaju situaciju i zadržali mogućnost novih udara ako bi Iran pokušao da obnovi svoje vojne programe.

Takva situacija podsjećala bi na Irak devedesetih godina prošlog vijeka, zemlju oslabljenu sankcijama i vojnim pritiskom, ali bez promjene režima.

Drugi scenario bio bi onaj u kojem ekonomski pritisci i rast cijena energenata primoravaju Vašington da prerano proglasi pobjedu i obustavi operaciju prije nego što ispuni svoje vojne ciljeve.

U tom slučaju Iran bi mogao relativno brzo da obnovi svoje vojne kapacitete, dok bi političko rukovodstvo postalo još odlučnije i radikalnije.

Takav razvoj događaja mogao bi dodatno destabilizovati Bliski istok.

Države Persijskog zaliva ostale bi pod stalnom prijetnjom iranskih raketa i dronova, a SAD bi možda morale još više da se vojno angažuju u regionu kako bi zaštitile svoje saveznike, piše CNN.

Ekonomski troškovi poslovanja u regionu, uključujući transport i osiguranje brodova, mogli bi naglo da porastu.

U trećem scenariju, snažan vojni pritisak na Iran mogao bi da oslabi vlasti u Teheranu i podstakne masovne proteste unutar zemlje.

Ako bi bezbjednosni aparat režima bio ozbiljno oslabljen, građani bi mogli ponovo da izađu na ulice i zahtijevaju promjenu vlasti.

Međutim, istorija pokazuje da spoljašnji vojni pritisak rijetko dovodi do brzog pada režima bez organizovane unutrašnje opozicije. Zbog toga analitičari ovom scenariju daju najmanje šanse.

Ova tri scenarija ne isključuju jedan drugi. Novi iranski vrhovni vođa Modžtaba Hamnei tek treba da konsoliduje vlast, a nije jasno da li će uspjeti da učvrsti kontrolu ili će se unutar sistema pojaviti rivalstva.

Dugoročno gledano, moguće je i postepeno slabljenje Islamske Republike, a to je proces koji bi mogao da traje godinama.

Jedno je, međutim, gotovo izvjesno. Čak i kada se trenutna kriza završi, napetosti između Irana, SAD i njihovih saveznika neće nestati.

Najvjerovatniji ishod nije konačno rješenje, već Iran koji je vojno oslabljen i pod većim međunarodnim pritiskom, dok će ravnoteža snaga na Bliskom istoku ostati krhka i neizvjesna, prenosi Nova.