Aleksandar Savanović: Trampizam kao najviši stadij američkog kapitalizma

U svojoj legendarnoj knjizi „Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma“ Lenjin je iznio tezu da imperijalizam nije samo agresivna spoljna politika, već nužna ekonomska faza u razvoju kapitalizma. Nju karakteriše nekoliko tipičnih markera. Prvo, to je koncentracija proizvodnje/kapitala, te stvaranje monopola i ogromnih trustovskih konglomerata. Drugo, dolazi do spajanja bankarskog i finansijskog kapitala i kreiranja finansijske oligarhije. Treće, izvoz se događa prvenstveno kao izvoz kapitala: za razliku od klasičnog kapitalizma gdje je dominirao izvoz robe, u imperijalizmu ključnu ulogu igra izvoz kapitala u nerazvijene zemlje. Četvrto, stvaraju se mođunarodni savezi poput transnacionalnih korporacija, koji međusobno dijele svjetsko tržište. I peto, dolazi do neminovne teritorijalne podjele svijeta. Knjiga je napisana 1916. i njome je Lenjin objašnjavao unutrašnju logiku WW1: velike sile su prije 1914. god. već završile zauzimanje “slobodnih” teritorija na Planeti. Svaka dalja podjela moguća je samo putem nasilnog ponovnog dijeljenja svijeta. Lenjin je stoga Prvi svjetski rat vidio kao imperijalistički rat za ponovnu podjelu kolonija i sfera uticaja. Zvuči poznato? Kao i u većini marksističkih poluistina, i u ovoj ima dosta tačnog i iz nje se može svašta naučiti – pod uslovom da je se ne uzima isuviše ozbiljno i ne dogmatizuje. Tako nam ona može reći mnogo i o događajima kojima svjedočimo ovih dana.

Imperijalizam

Nova 2026. je započela uistinu sa vatrometom: SAD su izvele pravi banditski prepad u maniru Koza Nostre i kidnapovale predsjednika Venecule. Maduro je, naravno, odvratan lik i niko za njim neće previše žaliti. Međutim, način na koji je izvedena njegova politička likvidacija uistinu je šokantan i mora izazvati prezir i zgražavanje kod svakog normalnog čovjeka. Nemušto objašnjenje o narko kartelima teško da može ikog zadovoljiti – otprilike je jednako uvjerljivo kao i farsa o Sadamovom oružju za masovno uništenje kojom je svojevremeno Kolin Pauel lagao u lice cijelog svijeta sa govornice UN-a.

            No, još gore od toga je način na koji trampisti doktrinarno utemeljuju svoje akcije. Oni otvoreno govore o podjeli svijeta na „zone uticaja“ i „interesne hemisfere“. Zato je Tramp tako benevolentan prema Putinovim zločinačkim akcijama. Oni čak koriste slične termine: ruski diktator govori o „Ruskom svijetu“ kao prirodnom području ruske dominacije, a američki, zasad još uvijek samo diktator u pokušaju, o „Američkoj hemisferi“. U čemu je uopšte razlika između ovih parola i nacističkog „Lebensrauma“?

Niko od njih ne osjeti potrebu da se čak pretvara kako poštuje slobodu i suverenitet okolnih država i nacija, niti da svojim akcijama da čak i privid međunarodnopravne legalnosti. „Pregovori“ koje su trampisti vodili sa putinistima glede Ukrajine možda ponajbolje ilustruju ovaj odvratni svjetonazor: ljudi su hladno raspravljali ko ima pravo na ukrajinske mineralne i rudne resurse na istoku zemlje.

U suštini, trampistički svijet se svodi na neku vrstu Divljeg zapada u kome važi pravilo „ko prije potegne“ i u kojem će moćni igrači otvoreno i nemilosrdno porobljavati okolne manje nacije iz njihove zone uticaja. Samo u najcrnjim slutnjama možemo zamišljati scenarije u kojima se te zone uticaja u nekoj doglednoj budućnosti preklope – npr. kod Tajvana.

Nažalost, međunarodni poredak uspostavljen nakon 1945. god. zamijenjen je podjelom Planete na interesne zone, u kojima caruju despotski dominioni nevezani bilo kakvim ogradama, sem omjera sila. Kakav poražavajući kraj jedne uistinu veličanstvene ideje. Ujedinjene nacije, kao simbol post-WW2 poretka i onog što je on uz malo volje i političke vizije mogao biti u XXI vijeku, prva su žrtva trampističke kontrarevolucije. Marco Rubio je sasvim otvoreno objavio izlazak SAD-a iz UN poretka: „Nije me briga šta UN misle o našoj akciji u Venecueli.“ Pitanje se sada svodi na dilemu: ko je sledeća meta? Mali narodi, poput nas Srba, izgubili su i ono malo zaštite koju im je obezbjeđivao međunarodni poredak – koliko god nesavršen i neefikasan bio, i ostavljeni su na milost i nemilost imperijalnih hegemona.

Totalitarizam

Imperijalističku politiku nije, naravno, moguće provoditi pod demokratskim režimima – iz prostog razloga što građani jedne normalne države nikada ne bi podržali takvu politiku. Iz takođe jednostavnog razloga: oni nemaju nikakvu korist od toga. Oni koji, međutim, imaju korist i profitiraju jesu oligarsi koncentrisani oko političke moći. Putinov režim je sasvim adekvatno opisan kao oligarhijski. A nije slučajno da Tramp dolazi iz tog miljea i radi za njega. Na njegovoj inauguraciji, u prvom redu nisi bili političari, već Tech-moguli, vlasnici trilionski vrijednih kompanija tipa Bezosa, Zukerberga, Gejtsa, a Elon Musk je dao možda i presudni doprinos njegovom izbornom uspjehu. Marksisti su ovdje u pravu: obični ljudi, kao i mali i srednji biznisi, zapravo, gube u toj priči i na njihova leđa se svaljuje trošak imperijalnih kampanja. Upravo to se događa sada u Americi: korist od prepada na Venecuelu imaće naftni baroni Teksasa. Već u prvoj izjavi nakon otmice Madura, Tramp je najavio da američke naftne kompanije ulaze u Venecuelu sa namjerom da investiraju milijarde. Obični, pak, ljudi, oni isti koji su, nažalost, nasjeli na MAGA kampanju i glasali za Trampa i doveli ga na vlast, plaćaju i plaćaće troškove njegove ekspanzionističke politike. Podaci kažu sledeće: inflacija je generalno u SAD mala i stabilna – na primjer, u toku prvog Trampovog mandata iznosila je 1.9%. Međutim, u 2025. god. se kretala od 2.4% do 3%, a prognoze za 2026. su i gore. Osim toga, u bilo kakvom većem sukobu, na ratištima ginu obični ljudi i njihova djeca.

Stoga je u stvarno demokratskim sistemima samo pitanje vremena kada će građani shvatiti destruktivnost agresivne politike i zahtijevati promjenu. Rat u Vijetnamu i pobuna američkog naroda protiv tog rata odličan su primjer kako demokratija, ako funkcioniše, može da zaustavi sulude agresije. Zato agresivne imperijalističke politike, ako žele da se održe, moraju suspendovati demokratiju. Mnogi političari koji su došli na vlast u demokratskim državama završili su kao diktatori i autokrate, upravo zato što su odlučili da prihvate agresivne imperijalne agende, ali nisu mogli da dobiju podršku građana za takve politike. Ako u normalnom demokratskom okruženju ne možete dobiti podršku za svoju politiku, rješenje je očito: suspendovanje demokratije. Hajek je ispravno primijetio: Njemačka je već 1934. god. bila u takvom stanju da je morala završiti u totalitarnoj diktaturi.

Upravo to provode trampisti u SAD. Koliko god bilo teško povjerovati da je tako nešto moguće u Americi, zapravo se intenzivno događa već godinu dana. Tramp je bukvalno izvršio državni udar protiv svih institucija koje mu se suprotstavljaju. Prvo je udario na sudove koji su masovno pobijali njegove neustavne odluke. Zatim je proveo čistku u vojsci uklanjajući nelojalne generale. On je takođe izvršio frontalni napad na sve neistomišljenike u javnoj sferi. Najočitije se to vidi u sferi medija gdje su trampisti stavili pod svoju kontrolu 80% medija.

Ni to im nije bilo dovoljno, već otvoreno prijete onima koji su odbili da se podrede. Legendarni politički tok-šou koji vodi Jimmy Kimmel čak je suspendovan na par dana, a kada to zbog pritiska javnosti ipak nije uspjelo, trampisti su ga pokušali posredno kupiti i tako ušutkati. Vjerovali ili ne, ovo je na svom X nalogu objavio, ne Putin ili Kim Džong Un, već Predsjednik SAD – zemlje koja je donedavno bila simbol slobode govora:

Na meti su i drugi bastioni slobode mišljenja i neslaganja sa trampističkim politikama, poput univerziteta. Tramp je direktno napao Harvard, pokušavajući ovoj legendarnoj instituciji uskratiti finansiranje, kao i upis stranih studenata. Potencijalni Trampov nasljednik J.D. Vence je čak izjavio ni manje ni više do: „Profesori su neprijatelji ove zemlje.“ Elon Mask je na svom X profilu dodao: „Elitni zapadni univerziteti su ljevičarski kampovi za indoktrinaciju“. Ovladavanje medijima i univerzitetom uvijek je jedan od osnovnih preduslova diktature. Teror je takođe neizbježan pratilac. Trampistička klika ne preza ni od najcrnjih progona, kojih se ne bi postidjele ni staljinističke „trojeke“. Tako je P. Hegseth zaprijetio oduzimanjem čina i penzije Mark Kellyiju, Navy vetaranu, kosmonautu i sadašnjem senatoru ispred Arizone, zbog njegovog poziva vojnicima da ne slijede ilegalne i neustavne naredbe. Itd. itd. U SAD ljudi koji se protive režimu još uvijek ne padaju sa balkona kao u putinističkom infernu, ali tendencija je zlokobna.

Nažalost, sve su ovo već nebrojeno puta viđene metode. Agresivne imperijalne politike uvijek traže diktatorske režime unutar zemlje, i obrnuto. To je ona poznata paklena povratna sprega imperijalizma i totalitarizma o kojoj su pisali nebrojeni filozofi XX vijeka. I danas svjedočimo toj vrsti političke patologije u mnogim istočnjačkim despotijama. No, ko bi očekivao da se ovakvo zastranjenje može dogoditi u jednoj razvijenoj demokratiji u XXI vijeku.