Aleksandar Runjić: Lutka može sve što glumac ne može

Radili smo punom parom i nakon premijere smo shvatili da su se sav taj trud i ljubav vratili na pravi način. Slobodno mogu da kažem da se super osjećam. Nekako polako sada prolazimo čitav proces, i vjerujem da smo napravili lijepu predstavu, dostojnu predloška ali i ekipe koja je radila adaptaciju.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" glumac Aleksandar Runjić povodom njegove nove predstave "Šumbaba", koja je nedavno imala premijeru u produkciji Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Ovaj šarmantni mladi glumac u predstavi igra dječaka Pavla i bebu Džina, ali kako sam kaže tek je tokom rada shvatio da prave poslasticu za naše mališane.

-Igram dječaka Pavla i to je jedna jako zanimljiva uloga. Takođe, pored te uloge igram i bebu Džina koja kasnije postaje djevojčica (glavna junakinja) i koja sazna da ne treba da bude nevaljala i tako dalje, i tako dalje. Ukratko, sudeći po prvim reakcijama nakon premijere, biće to prava poslastica za naše mališane!

GLAS: Ova predstava je mješavina živih scena i lutkarstva pa u vezi s tim ka čemu više naginje Vaš glumački senzibilitet, šta više volite?

RUNjIĆ: Na akademiji smo radili žive scene i vrlo mali period bavili smo se lutkarstvom kod našeg divnog profesora Nenada Bojića. To je vrlo kratko trajalo da bi se nešto posebno naučilo, ali uglavnom sada u pozorištu uz pomoć kolega pokušavam da ta znanja nadomjestim. Učim svaki dan od kolega koji posjeduju veliko znanje iz svijeta lutkarstva. Tako da polako, ima vremena za mene (smijeh).

GLAS: Kako biste opisali svijet lutkarstva, za laike to djeluje kao nešto lako, neka vrsta dječije igre?

RUNjIĆ: Sada mi pada na um moj kolega i prijatelj Senad Milanović koji je negdje čuo ovo što ću reći, čini mi se, negdje na lutkarskoj koloniji, možda tamo kod njega u Bugojnu, ne znam, uostalom, manje bitno. Naime, on kaže:"Lutkarstvo počinje tamo gdje glumac završava“. To je baš moćno. U prevodu sve što glumac ne može da uradi, to može lutka, zar ne?! I mnogo mi se to dopada. Eto neka to bude moj odgovor na ovo pitanje. Ponavljam, nemam puno iskustva sa lutkama, ali nadam se da ću uskoro imati neki ozbiljniji proces i da se napokon sa njom uhvatim ukoštac (smijeh).

GLAS: Radili ste u zanimljivom pozorišnom projektu "Vernisaž" u režiji Belinde Stijak. Komad je imao svoju premijeru krajem prošle godine. Kakva iskustva nosite iz ovog projekta?

RUNjIĆ: To je priča umnogome o politici, a prije svega o lažnom prijateljstvu.

Komad "Vernisaž" je vječna priča o tome kako se najbolji drugari posvađaju zbog politike i tu vidimo na šta su ljudi sve spremni kad je u pitanju ta politika, te pare, i te kojekakve gluposti koje ne čine čovjeka čovjekom. Nažalost, svjedoci smo da se do danas ništa nije promijenilo, kako juče, tako i danas. Inače, predstava i sam proces nisu prošli tako lako, bilo je dosta naporno, ne znam, barem meni, barem imam takav osjećaj. Nekako čitava ta glumačka igra je sabijena u podtekst. Elem, u predstavi igram sa Milom Stanojević i Nikolom Stankovićem, to su talentovani studenti glume, i mnogi mi je bilo lijepo sa njima u procesu.

GLAS: Koje su to sličnosti između Vas i lika koji tumačite u "Vernisažu"?

RUNjIĆ: Možda to što ne zamjeram puno mom bližnjem te sam uvijek rad da mu pružim drugu priliku za popravni (smijeh). I velika moja želja da ostanemo prijatelji i da nas glupava politika ne zavadi!

GLAS: Da li u ovom momentu možete da nam kažete koja Vam je najomiljenija replika?

RUNjIĆ: "Ko traži - nađe, ko iskreno želi - dobije..." To govori lik Luka. To je veliki ruski pisac Maksim Gorki i njegovo remek djelo "Na dnu"... To smo radili davno još kao studenti. Režirao je naš Stevan Šerbedžija - divna sjećanja na taj proces.

GLAS: Omiljena knjiga?

RUNjIĆ: "Narcis i Zlatousti", Herman Hese.

GLAS: Možete li nam otkriti ko su Vaši uzori u svijetu glume?

RUNjIĆ: Pa to su sigurno moji profesori Željko Mitrović i Nenad Bojić i naravno Velimir Blanić, koji mi je tada bio asistent. Od njih sam mnogo toga naučio i mnogo im toga dugujem.

GLAS: Po čemu pamtite pokojnog profesora Nenada Bojića?

RUNjIĆ: Najviše po konstruktivnim druženjima. U radu kroz druženje. Pamtiću ga vječno kao dobrog čoveka i velikog pozorišnog stručnjaka. Profesor Bojić mi je bio kao drugi otac. Zaista. Ne samo meni nego i svim mojim kolegama. A najviše ga pamtim po njegovoj rečenici "Runjiću, sklonite te ruke". Znate, kada sam tek došao na Akademiju mnogo sam mlatarao rukama šta god da sam radio na sceni i to je postajalo prljavo i nepodnošljivo i stoga me je Bojke kritikovao sa velikim razlogom "Sklonite te ruke, inače ću ih odsjeći" (smijeh). Ukratko, ljudina.

GLAS: Krajem prošle godine završen je nastavak humorističke TV emisije "Bar 2" u režiji Branislava Stošića, a u produkciji Alternativne televizije. Kako je bilo raditi u novom serijalu?

RUNjIĆ: Bilo je naporno u svakom pogledu, snimali smo dvije epizode po danu, pa vi vidite (smijeh). Snimali smo od jutra do mraka. U ovoj sezoni smo otvorili raznorazne nove teme sa kojim se nismo sukobljavali u prethodnoj sezoni. U suštini, dosta zanimljivo. Autorska ekipa je zadovoljna, tako da ne znam šta drugo da kažem. Po meni, s glumačke strane, moglo je puno bolje, ne znam, to je neko moje subjektivno viđenje, možda griješim. I da, glumačka igra pred kamerom je sasvim nešto drugo od onoga što smo mi učili na akademiji i to me jedino malo kopka što nismo puno radili na akademiji sa kamerom, jer je ta gluma pred kamerom nešto sasvim drugo u odnosu na pozorište. Ali polako ima vremena i za tu nauku. (smijeh)

GLAS: Veliki ste ljubitelj prve umjetnosti, šta ona predstavlja za umjetnika Aleksandra Runjića?

RUNjIĆ: Ja ne mogu da provedem dan bez muzike. Da je nema, ne znam kako bih funkcionisao. Imamo toliko dobre muzike. Ne znam, za mene je "Pink Flojd" i "EKV", sve i svja! (smijeh) A tu je i Bob Marli i Toma Zdravković.

GLAS: Svima je poznata čuvena adresa Cara Dušana 2, Banjaluka. Mjesto gdje su se Vaše generacije družile i gdje su pravljene velike žurke za pamćenje. Ta se druženja i dan-danas prepričavaju. Kako danas gledate na te dane?

RUNjIĆ: Ma to je najljepši period u našim životima, sasvim sigurno. Svi smo se tu družili, mi, zatim ljudi sa muzičke akademije, slikari, svi. Sviralo se, zabavljalo od jutra do mraka, ma divota Božja! I kako se mi nikad nismo posvađali?! Nikad! Nego se samo ljubav rađala. Tu su dolazili poznati umjetnici, profesori. Šalu na stranu, nije samo opuštalo uz muziku i piće nego se i bogme radilo ponekad onako udarnički i nastajala su velika umjetnička djela.

Gradnja lika

GLAS: Kako spremate uloge, čime se vodite u gradnji lika?

RUNjIĆ: Vodim se onom starom "Idemo ispočetka"! To sam naučio na akademiji kod mog profe Željka Mitrovića. Prije svega uvijek nastojim da mi je radnja što tačnija i da su replike što prirodnije. Pored toga uvijek postavljam ta famozna pitanja kao što su: ko, šta, kako, kada... Zatim tipologija, funkcija i razvoj lika, svašta nešto (smijeh)... i sve to stavim na papir i jednostavno pokušavam da tu teoriju radnje pretvorim u praksu, i eto, nema neke filozofije. (smijeh)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.