ALARMANTNO, IZ SRBIJE: Polaganje zakletve Minićeve vlade u crkvi nije slučajno, ovo je konačni cilj...

Dinko Gruhonjić, profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ najnovija previranja u regionu. Bilo je riječi o pritiscima Vučićevog režima na nepodobne u redovima akademske zajednice u Novom Sadu, polaganju zakletve nove entitetske vlade u Banjoj Luci, te ulozi i političkim porukama Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini.

Čini se da režim Aleksandra Vučića ne miruje kada je u pitanju obračun s nepodobnima u redovima akademske zajednice. Kakva je situacija na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu gdje radite kao profesor?

-U Srbiji je obračun s kritičkom akademskom zajednicom odavno prestao biti incident, on je postao sistem upravljanja društvom pod režimom Aleksandra Vučića. Riječ je o kombinaciji političkog targetiranja, tabloidnog linča i institucionalnog disciplinovanja, s jasnim ciljem: da se univerzitet pretvori u tihu, poslušnu i depolitiziranu zonu.

Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gdje radim kao profesor, pritisci više nisu samo spoljašnji. Oni se sve češće sprovode iznutra, kroz administrativne manipulacije, kadrovske obračune i selektivnu primjenu pravila. Autonomija fakulteta formalno postoji, ali se u praksi svakodnevno uništava. Akademska sloboda više nije zaštićena institucijama, nego isključivo ličnom hrabrošću pojedinaca, što je jasan znak duboke institucionalne krize. Uostalom, mi imamo poslovodstvo fakulteta koje je mirno posmatralo kako im ispred zgrade početkom septembra prošle godine prebijaju studente, profesore i građane i guše ih suzavcem i zabranjenim CN gasom. Oni su za to vrijeme držali zaključana vrata fakulteta, umjesto da puste ljude da se sklone u zgradu pred represijom.

Ovih dana najogoljeniji i najopasniji primjer političkog obračuna sa „neposlušnim“ profesorima jeste slučaj naše kolegice Jelena Kleut, jedne od najboljih komunikološkinja u regionu. Nakon višegodišnjeg javnog targetiranja, prijetnji i kampanja diskreditacije, Jelena Kleut se danas suočava s vrlo realnom prijetnjom otkaza. Ne zbog stručnih propusta - jer njih nema - nego zato što je javno i dosljedno branila profesionalne, akademske i društvene standarde. I što je od samog početka jasno i glasno podržavala studentske zahtjeve.

To je klasičan politički obračun: egzistencijalna ucjena kao poruka cijelom univerzitetu. Ako se kritički oglasite, ako odbijete šutnju i konformizam, možete ostati bez posla. Takva praksa nema veze s obrazovanjem, to je autoritarna logika zastrašivanja, preuzeta iz totalitarne političke sfere i preseljena na univerzitet, preko poslušnika koji se lažno predstavljaju kao profesori i pedagozi, uz časne izuzetke.

Još poraznije je što u ovakvim situacijama institucije često biraju tišinu ili proceduralno pranje ruku. Time prestaju biti štit akademske slobode i postaju instrument političkog pritiska. Slučaj Jelene Kleut nije izuzetak, on je upozorenje svima drugima. A ako kolege ne žele čekati da dođu po njih, sada je vrijeme da se pobunimo. Od jačine našeg odgovora na represiju zavisiće i nivo naše slobode.

Vratimo se malo na događaje u Bosni i Hercegovini. Naime, unatoč činjenici da je BiH po ustavu sekularna država, svjedočili smo polaganju zakletve nove vlade bh. entiteta Republika Srpka u pravoslavnoj crkvi u Banjoj Luci. Po Ustavu RS-a u vladi tog bh. entiteta mora biti osam Srba, pet Bošnjaka i tri Hrvata, ali to odavno nije slučaj, a često svjedočimo situacijama u kojima ministri koji su se izjašnjavali kao Srbi, preko noći postanu Hrvati ili Bošnjaci kako bi ispunili ustavne kvote. Zanimljivo je i kako je pravoslavni svećenik na polaganju zakletve vlade Save Minića kazao da svi skupa trebaju otići i na Hilandar. Kako komentirate ovakve pojave u bh. entitetu RS, koje nisu rijetkost ni u Srbiji?

-Polaganje zakletve Vlade RS u pravoslavnoj crkvi nije nikakav folklor niti privatna pobožnost, već otvorena politička demonstracija spajanja vlasti, nacije i religije. Time se brutalno krši duh ustavnog sekularizma Bosne i Hercegovine, bez obzira na formalna pravdanja.

Posebno cinična je dugogodišnja praksa etničkog fingiranja, u kojoj ministri po potrebi preko noći „mijenjaju“ nacionalnu pripadnost kako bi se zadovoljile ustavne kvote. To pokazuje da etnički ključ ne služi zaštiti manjina, nego očuvanju monopola moći jedne političke elite.

Takođe, to je i jeftina zamjena za odgovornost. Jer zakletva pred bogom je zgodna pošto bog ne pokreće interpelacije, ne traži izvještaje i ne pokreće smjene.

Izjava svećenika da bi članovi vlade „trebalo da idu na Hilandar“ nije duhovna poruka, nego politička instrukcija. Njome se jasno poručuje da se legitimitet vlasti ne crpi iz građana i institucija, nego iz etnoreligijskog imaginarija. Taj obrazac je duboko poznat i u Srbiji i uvijek vodi u isključivanje, autoritarizam i institucionalno nasilje.

Također, nedavno je u kasarni Kozara kraj Banje Luke, uz prisustvo kompletnog političkog rukovodstva bh. entiteta Republika Srpska, obilježen pravoslavni Božić unatoč činjenici da u Oružanim snagama BiH za kruh zarađuju i vojnici koji nisu srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere. Koliko je opasna i diskrimirajuća ova pojava?

-Obilježavanje srpskopravoslavnog Božića u kasarni Kozara, uz prisustvo kompletnog političkog vrha Republike Srpske, predstavlja grubo kršenje sekularnog i multietničkog karaktera Oružanih snaga BiH.

Oružane snage Bosne i Hercegovine moraju biti strogo neutralne. Kada se vjerski praznik jednog naroda institucionalno slavi u vojnom objektu, poruka pripadnicima drugih naroda je jasna: vi ste ovdje uslovno. To je diskriminatorno, opasno i politički zapaljivo.

Vojska u kojoj se njeguje etnokonfesionalna simbolika prestaje biti zajednička institucija i postaje sredstvo političkog razdvajanja. Na Balkanu znamo gdje takvi procesi vode i zato je ovakva praksa posebno alarmantna.

Na koncu, kakva je uloga Srpske crkve u ovakvim manifestacijama?

-Uloga Srpske crkve u ovim procesima odavno nije samo duhovna. SPC se sve češće pojavljuje kao aktivni politički akter, partner vlasti u proizvodnji identitetskog i političkog legitimiteta. Malo je u vrhu te vjerske zajednice ostalo od hrišćanstva.

Problem nije u vjeri, nego u političkoj zloupotrebi religije. Kada se crkva stavlja u funkciju vlasti, ona prestaje biti moralni korektiv i postaje ideološki servis. Time se normalizira model države u kojoj se lojalnost mjeri pripadnošću „pravoj“ naciji i „pravoj“ vjeri, a svi ostali - ateisti, manjine, kritički građani - guraju se na marginu ili označavaju kao prijetnja.

I u Srbiji i u Bosni i Hercegovini svjedočimo istom obrascu: građanski poredak se planski potiskuje, a zamjenjuje etnoreligijskim autoritarizmom. To se ne zove tradicija, nego regresija. I uvijek počinje simbolima, a završava represijom. Ili nečim još puno gorim.

(M.I.)