U životu uvijek treba biti borac. Najbolji primjer za to je banjalučki fudbalski klub koji proslavlja 100 godina postojanja.
Fakti
- Klub registrovan 4.jula 1926.godine
- Prvi trofej osvojen 1928. godine u Sarajevu
- Bio šampion Banjaluke u sezoni 1936/37
Prolazio je "velikan iz Platonove" u svom prvom vijeku kroz razne fudbalske "Scile i Haribde", ali nikad nije odustajao. Nisu ga zaustavile ni zabrane, namještanja zbog kojih je ispadao iz liga Jugoslavije i BiH. Borac je pokazao snagu i uvijek se vraćao među velikane gdje mu je i mjesto.
Ispadanja, porazi bili su samo lekcije kroz koje je klub napredovao da bi na kraju ostvario svoje snove. Od tame do sjaja, od pakla do raja, baš kao u pjesmi banjalučkih navijača išao je "crveno-plavi" tim koji posljednjih godina bilježi odlične rezultate i na međunarodnoj sceni.
Prva lopta
Fudbalska priča u Banjaluci počela je 1904. godine kada je profesor Gimnazije Dušan Mocnaj donio prvu loptu. Omladina je poludjela za njom pa je igralište na Banjalučkom polju bilo prepuno mladića koji jure loptu.
- Interesovanje je bilo toliko da su mladići igrali po čitav dan. Znali su da ustanu u zoru i čim svane krenuli bi s fudbalom. Zbog toga je Gimanzija donijela odluku da se zabrani loptanje prije 5.30 časova kako bi učenici dolazili naspavani na časove - ističe profesor Zoran Pejašinović.
Zatim je uslijedilo i osnivanje klubova. Prvo je osnovana Viktorija, pa Krajišnik, zatim su slijedili Makabi (klub banjalučkih Jevreja), Balkan, Vrbas, Željezničar.
Tokom 1925. godine grupa banjalučkih mladića vjerna revolucionarnim idejama željela je da osnuje fudbalski klub. Sastanku u kafani "Putnik" su prisustvovali između ostalih Nikola i Mile Pucar, Božidar i Branko Ilić, Mustafa Softić, Rudi Hiter, Savo Novaković, Emil Zrelec, Žarko Vranješević, Brane i Mile Stefanović, te još nekoliko trgovačkih pomoćnika. Svi oni su željeli da novi klub promoviše radničke ideje, pa su vlasti zatezale sa registracijom. Na razne načine nastojali su da spriječe osnivanje kluba, postavljajući dodatne uslove. Pokušavali su da ubace svoje ljude na čelne funkcije, zatim da ne dozvole registraciju, ali uzalud. Na kraju su morali da popuste. Zato je osnivanje kluba trajalo gotovo godinu dana, objašnjava profesor Pejašinović.
- U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bila su jaka socijalna trvenja, a Banjaluka je bila tipičan primjer. U gradu su bile jake grupe ljevice i desnice koje su interese željele da ostvare i kroz sport. Zato je na početku Borac i imao velikih problema oko formiranja pa je dugo trajala i ta procedura oko formiranja kluba. Gotovo godinu danas su se borili da bi dobili dozvolu - rekao je profesor Pejašinović.
Proces registracije trajao godinu dana
Uporna omladina je osnivačku Skupštinu održala 4. jula 1926. godine pa se ovaj datum uzeo kao rođendan kluba. Za predsjednika Radničkog športskog kluba Borac izabran je Rudolf Hiter, Savo Novaković je postao potpredsjednik. Mustafa Softić i Nikola Kuković su bili prvi, odnosno drugi sekretar.
U upravu su još izabrani i Milan Petrović (blagajnik), Dušan Balaban (često se spominjao kao čovjek koji je trebalo da bude predsjednik), Vjekoslav Rotkvić, Miloš Jovanović, Omer Isović, Božidar Ilić, Aleksandar Kovač, Dušan Petrović i Milivoj Kovačević. Službena boja kluba bila je crvena. Iako se često navodi da je ime klubu dao revolucionar Veselin Masleša, za to ne postoji materijalni dokaz osim priče po kojoj je rekao:
- Ako se borite, ukoliko ćete da se borite za svoja radnička prva, zašto vam se klub ne bi zvao Borac.
Za ovu priču se veže i podatak da je Mustafa Softić, koji se najviše borio za novi klub, radio kod oca Veselina Masleše. O tome je u izjavi za "Glas" 1976. godine svjedočio jedan od prvih igrača koji je iz Krajišnika prešao u Borac Veljko Đorđević.
- Mladi revolucionar, marksista i publicista Veselin Masleša je sigurno bio jedan od idejnih tvoraca i zagovornika osnivanja RSD Borac - naveo je Đorđević.
Ipak, postoji i priča po kojoj je ime kluba određeno i ranije, jer su se inicijatori borili za svoja prava, skraćenje radnog vremena, pa kako su ih savremenici prozvali "borcima" ime kluba se samo nametnulo.
Prilikom osnivanja kluba članovi su dali po 100 dinara od kojih je sekretar Softić kupio prve crvene dresove. Koliko je to značilo ekipi, svjedoči i podatak da su ga sačekali na željezničkoj stanici i da su jedva čekali da ih vide. Borac je prema svjedočenju Božidara Ilića, igrača iz prve generacije, takođe za "Glas" povodom 50 rođendana kluba odigrao prvi nezvanični meč protiv Krajišnika i slavio 3:1, ali dokaz o tome se osim ove izjave nije mogao pronaći.
Krajišnik ljuti rival
Prema spisima iz Zagrebačkog fudbalskog podsaveza Borac je prvi registrovani prijateljski meč odigrao protiv ŠK Slavija iz Prijedora. U prvim generacijama (od 1926. do 1928. godine) su igrali: Zdravko Šerbl (prvi kapiten), Vlado Zeljković, Dušan Perduv, Mišo Čavrak, Franjo Lemajić, Branko Krivokuća, Zdenko Cimburek, Toni Beler, Žarko Vranješević, Jakov Baruh, Velimir Amidžić, Josip Zeman, Ludvig Kirbaumeru, Ludvig Eberhart, Nikola Pucar, Mile Pucar, Mile Prlja, Rudi Toman, Ivan Sigler, Franjo Lemajić, Vjekoslav Rokvić, Ludvih Navrkalj, Branko Ilić, Mladen Stefanović, Mile Stefanović, Božidar Ilić, Karlo Polić i Nikola Bandić. Banjalučki tim je često bio na udaru vlasti zbog revolucionarnih ideja.
- U to vrijeme Krajišnik je bio miljenik vlasti dok je Borac stalno bio na udaru. Njegovi igrači su bili progonjeni, a klub je u jednom periodu bio i zabranjen zbog veza s Komunističkom partijom Jugoslavije. Jedva su dobili dozvolu za igralište. Klub se u skladu s imenom stalno borio da ostvari svoja prava - pojasnio je profesor istorije Pejašinović.
Borac je prvi trofej osvojio 27. maja 1928. godine na Turniru radničkih klubova u Sarajevu. Zanimljivo je da su zbog zabrana na turnir otišli zaprežnim kolima. U prvoj utakmici savladali su Borac iz Jajca sa 6:1, a u finalu Proleter iz Teslića sa 4:2.
Nakon zavođenja šestojanuarske diktature klub je nakratko bio zabranjen. Borac je inače bio šampion Banjaluke u sezoni 1936/37 godine kad je osvojio 14 bodova i slavio ispred Hajduka dok je savladao velikog rivala Krajišnik. Tada je postao i šampion Banjalučkog podsaveza, dok je u borbi za plasman u Prvu ligu Jugoslavije zaustavljen od Slavije Varaždin.
Mečeve je ekipa igrala na Banjalučkom polju da bi dolaskom Branka Čubrilovića na čelo krenula izgradnja stadiona na Paskolinoj ciglani. Inače, sadašnji Gradski stadion se nalazi na mjestu gdje je bio Stadion bana Kujundžića, koji je bio domaći teren Krajišnika. Stadion je otvoren 5. septembra 1937. godine. Nakon kraja Drugog svjetskog rata tu je napravljen Gradski stadion koji je i danas dom "velikana".
Obnova rada nakon rata
Fudbalski klub Borac obnovio je svoj rad poslije drugog Svjetskog rata 23. juna 1945. godine u Banskom dvoru. Za predsjednika je izabran Niko Jurinčić, dok je trener postao Idriz Lađarević. Dan kasnije odigran je i prvi meč ispred više od 3.000 gledalaca. Za naš klub tada su zaigrali vojnici iz nekoliko divizija Narodnooslobodilačke vojske koji su slavili 1:0. Banjalučki klub nije uspio da se plasira u Prvu ligu, ali je 1948. godine juniorski tim osvojio prvu šampionsku titulu u BiH.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
