Zoran Mamić: Nisam zadovoljan sportskim sektorom, možemo i moramo bolje! · Intervju

Zoran Mamić pred sobom ima težak zadatak - transformisati FK Sarajevo iz bankomata za preplaćene regionalne zvjezdice koji sve više gubi povjerenje navijača u fudbalsku fabriku mladih talenata koja će dok redovno izbacuje dragulje iz svog proizvodnog pogona dominirati domaćim prvenstvom ili barem biti kandidat za titulu u svakom trenutku.

Zvuči nemoguće, ali Mamić je jednom već bio dijelom takvog projekta u Dinamu i od njega se očekuje da to ponovi i u Bosni i Hercegovini. Proces je već počeo, ali ne ide sve baš onako kako bi mnogi to željeli.

U prvom razgovoru za bh. medije od svog dolaska u Sarajevo, Mamić odmah cilja na srž problema.

"Uradili smo dosta toga, prvenstveno mislim na neke prve korake stabilizacije tima, optimizacije troškova i stvaranja ideje oko koje želimo graditi ekipu. Ali, nisam zadovoljan, to moram reći. Nisam do kraja zadovoljan ni učinkom stručnog štaba, ni igrača. Može i mora to biti mnogo, mnogo bolje."

Iako bez formalne izvršne funkcije u FK Sarajevo, uloga Zorana Mamića, ali i odgovornost u klubu, veća je od one samo savjetodavne. Njegov zadatak prvenstveno je donijeti viziju, ideju modernog i dugoročno samoodrživog kluba koja je očigledno Sarajevu nedostajala posljednjih deceniju i po. A onda je sprovesti na terenu.

Kakvo Sarajevo treba da bude u budućnosti?

“Mislim da pametan čovjek treba da uči iz primjera, iz iskustva ili recimo iz svoje okoline. Došao sam iz sistema Dinama koji je to doktorirao. Mi smo uspjeli integrirati i mlade u prvu momčad, ali i ostvariti dobar rezultat. Naravno, to nije lako i nije proces koji dolazi preko noći, ali nema alternative.

Dakle, moja vizija Sarajeva je borba za trofeje i ulazak u grupnu fazu evropskih takmičenja uz dosta mladih igrača. Naravno, treba nam dobar temelj koji realno proteklih godina nije pravljen. Ja ću pokušati i daću sve od sebe da uspijemo u toj viziji.”

Usudit ću se reći da mnogobrojne promjene igrača i trenera nikako ne pomažu u ostvarivanju ciljeva. Siguran sam da se slažete.

“Previše je tih promjena svakih pola godine. S takvom praksom se mora prestati pa i ove špekulacije koje se pojavljuju u medijima vezane za promjene u struci FK Sarajevo moram demantirati.

Ako stalno mijenjamo igrače i trenere onda je teško napraviti kontinuitet i stabilnost. Znam da nije lako, ali pokušat ću da u igračkom kadru Sarajeva do nekih 25 igrača imamo četiri-pet iskusnijih koji su karakterni, koji su lideri i koji će mladima biti vjetar u leđa za razvoj. Trebaju nam ti lideri da mladi uče od njih, da vide kako se ponašaju pravi profesionalci, kako se brinu o svom tijelu, svojoj ishrani, kako reagiraju u stresnim i kriznim situacijama. To je jedna stvar, a gro momčadi treba biti od grača od 17 do 22 godine."

Mamić ne krije da u Sarajevu planira prepisati sistem koji je tako dobro radio u Hrvatskoj kada je Dinamo dominirao tamošnjim fudbalom i imao zapažene evropske role, te igrao veliku, ogromnu ulogu na tržištu vrhunskih igrača Evrope.

"Tu treba biti nekoliko igrača koji vjerovatno neće biti za tržište i za veliku prodaju, ali koji će više godina davati stabilnost momčadi. U Dinamu smo to dobro radili, zašto ne bismo i ovdje uspostavili sličan sustav? U Dinamu smo dovodili strance od kojih su mladi mogli dosta da nauče i nismo mnogo griješili. Prozivali su nas zbog toga, ali nismo bili u mogućnosti da dovodimo velike hrvatske zvijezde. Možda u zenitu karijere, pa smo to i radili, ali to nije bilo to. Vrate se, potcijene ligu, nisu više ni na onom nivou profesionalizma i to se pokaže kao pogrešan potez?

Kraj prvenstva je prilika za mlade igrače

Govorimo o potrebi pružanja prilike mladim igračima. I na pripremama smo bili svjedoci toga, ali realno u prvenstvu i Kupu su mladi igrači dobijali priliku na kapaljku?

“Da, u pravu ste. Mi smo zimus raskinuli ugovore sa mnogo igrača koji su opterećavali proračun, a imali su malu ili nikakvu minutažu, kako bismo oslobodili prostor za mlađe igrače. Na pripremama su mladi igrali, ali u prvenstvu mnogo manje. Opet taj pritisak rezultata i na kraju uvijek ispaštaju mlađi. Nisam zadovoljan s tom činjenicom, ali imamo priliku da to ispravimo”.

Kako to mislite?

“Lako, do kraja prvenstva je još osam utakmica, a realno smo u relativno komfornoj situaciji, odnosno treći smo i četvrtom bježimo sedam bodova. Teško da se ta prednost može prokockati, a to je odlična prilika da trener priliku pruži mladim igračima. U krajnjem slučaju i da vidimo na koga možemo računati. Ima tu sigurno jako dobrih igrača i vidjet ćemo do kraja sezone ko se može nositi sa pritiskom. Proširit ćemo igrački kadar, vidjet ćemo ko je za Sarajevo kakvo želimoi, ko je za rotacije, a i ko možda nije za Sarajevo. Na ljeto ćemo morati osvježiti momčad, ali opet kažem, vizija je mnogo mladih igrača od 17 do 22 godine i nekoliko iskusnih na koje će se moći ugledati i koji će im pomoći da se razviju. Naravno, rezultat ne smije patiti, jer borba za trofeje je obaveza.”

Iz ovoga bismo mogli zaključiti da ćemo već u Bijeljini gledati “mlađe Sarajevo”?

“Moglo bi se reći tako. Plan i vizija su takvi da Sarajevo bude drugačije nego danas, drugačije od ostalih klubova. Moramo biti moćniji, moramo igrati brže, atraktivnije i težiti evropskom modelu. Znam da nije jednostavno, ima mnogo opravdanja ali opet ću spomenuti Zdravka i njegovu poznatu uzrečicu; “Nema alternative!”. Znam da ovdje močadi sjeckaju igru, da se prekršaji izvode minuta, korner dvije. Razbije se ritam, pa malo sudije. Ali, opet, nema alternative. Često spominjem Jakirovića i njegovu eru u Zrinjskom. On je bio drugačiji, njegov Zrinjski je bio drugačiji, bio je moćniji fizički, bio je brži i organiziraniji i pregazio je ligu. Evo sada u Engleskoj pokazuje svoje trenersko znanje".

Dakle, može se?

“Da može se, ali sjetite se njegovih prvih pola godine. Ni Europa nije izborena, ali dobio je povjerenje, nisu se skidale glave. Istrpili su ga i riješili balasta u ekipi. Sjetite se, Bašić mlad, Sučić mlad, Savić mlad i drugih. Bilo ih je još, pa onda nekoliko karakternih starijih igrača koji su bili lideri i napravili su što su napravili."

Riješiti se imidža kluba koji masno plaća i zadovoljava sve apetite

Govorite o okupljanju velikog broja mladih igrača, a tu će značajnu ulogu igrati skauting služba, te uslovi koje Sarajevo može ponuditi mladim igračima. Kako vidite budućnost kluba na tom planu?

“Velika je važnost skauting službe, dobro ste to rekli. Trenutno situacija po tom pitanju u Sarajevu je dobra. Momci vrlo dobro i vrijedno rade, no može to i mora mnogo kvalitenije.

Imamo jedan problem, ne kažem da je neko to uradio namjerno ili ciljano, ali Sarajevo je u proteklim godinama stvorilo imidž kluba koji masno plaća i čim se pojavi interes za nekog igrača, pa i mladog, apetiti se otvore."

Može li se to promijeniti u kratkom vremenskom periodu?

“Može, mora se promijeniti. Evo reći ću direktno, igrači koji su došli u zimskom prelaznom roku su u nekom “normalnom” rangu što se tiče primanja u Wwin ligi. Kažem to jer poprilično poznajem situaciju i uvjerenja sam s obzirom da nemamo nekih velikih novaca od TV prava, sponzora, pa imamo tu poreznu politiku kakvu imamo, jednostavno to moramo svesti na neki normalnu razinu. Ne govorim to samo za Sarajevo nego i za druge klubove. Nije normalno da Sarajevo troši toliko, a rezultati to realno ne prate."

Kada govorimo o pružanju prilike mladim igračima, šta je to što bi vama u Sarajevu olakšalo stvari po tom pitanju?

“Broj jedan su B ekipe. Razgovarao sam s nadležnim oko tog pitanja i slažu se sa mnom, ali još uvijek čekamo na konkretnu realizaciju. Mislim da bi jedna B momčad Sarajeva, pa eto za početak i u Drugoj ligi, bio velika stvar za klub ali i za bh. nogomet. Kažem Drugoj ligi, a zašto ne dopustiti i da se igra u Prvoj ligi Federacije ukoliko se to izbori na terenu. Mnogo bi lakše sutra mladi nogometaši prihvatili zahtjeve elitnog ranga nakon sezone ili dvije u B momčadi. Imamo sada neke posudbe, ali nije to isto. Ako klubu u koji su posuđeni ne ide, onda uvijek prvi oni stradaju. Nema ko stati iza njih. Trener traži neke svoje zahtjeve. I normalno je to, dok bi recimo B momčad bila pod kontrolom kluba”.

U ragovoru često spominjemo prodaju igrača. U Dinamu ste učestvovali u velikom broju sjajnih transfera, pa me zanima koliko su osim igračkog kvaliteta za dobar transfer bitne i neke druge stvari... Recimo, imidž kluba, poznanstva s direktorima, agentima?

“Mnogo segmenata je uključeno u transfer. Naravno, igrački kvalitet je broj jedan, ali prate to i ostali brojni faktori. Recimo povijest kluba i njegovih transfera, pa onda kako se pokaže igrač koji je prodan. Da li se prilagodi brzo, da li opravda uložene novce. Recimo, nakon mog povratka iz Njemačke u Dinamo brzo smo transferirali Eduarda, pa Modrića, zatim Čorluku. Svi su se oni pokazali kao odlična pojačanja u novim klubovima i naravno da nam je to olakšalo posao prilikom nekih budućih transfera. Vidjelo se da se u klubu dobro radi, da su igrači utrenirani, da se mogu nositi sa pritiskom, da su karakterni i dobro odgojeni. Naravno, tu onda dolaze i poznanstva te kontakti. Sve ima svoje zašto, no na kraju krajeva je kvalitet najbitniji.”

Akademija Sarajeva slovi kao najbolja u Bosni i Hercegovini. Koliko se želite u budućnosti na nju oslanjati i koliko još Akademiji treba razvoja i investicija?

"Da, na glasu je kao takva. U povijesti je bilo igrača iz Akademije u prvoj momčadi, dala je i neke igrače koji su napravili dobre transfere, ali to je  u globalu premalo. Sarajevo, ali i ostali klubovi moraju više pažnje poklanjati svojim mladim igračima. Wwin liga treba da bude razvojna i znam šta govorim. Imamo ligu starijih igrača i to u konačnici nije dobro. U prvom redu treba da se gleda na razvoj igrača, puno mladih treba da bude u prvom momčadi, pa ako hoćete i u izlogu, jer samo tako se može preživjeti. Svi znamo ekonomsku situaciju, znamo da nema novca od TV prava, sponzora i ulaznica, pa čak i investitori koji se pojavljuju nisu garant ničega zbog nesređene pravne situacije. Nisu vlasnici nego imaju neka većinska upravljačka prava i onda je i njima teško ulagati."

Investicije uz veliku nesigurnost u nepriznatu granu privrede

Kad smo kod investitora i ulaganja, kakvo je vaše mišljenje o investitorima koji se pojavljuju u bh. fudbalu?

“Hvala Bogu pa ih ima. Nije im lako jer zakonski okviri su takvi da ni oni ne znaju šta su. Nisu vlasnici, sutra neko može reći eto to više ne važi. Nemaju vjetra u leđa od društva, umjesto da im se pomogne na svaki mogući način, često se kaže, ma ima on, on je milioner. Ne ide to tako, takvim ljudima koji ulože marku svoju u sport, treba podići spomenik. Teško da oni mogu vratiti novac koji ulože. Treba u ovim uslovima pet-šest godina biti rezultatski i organizacijski na visokom nivou pa da dođu do nekog profita”.

Nedostatak institucionalne podrške investitorima u fudbal i uopšte neshvatanje sporta kao grane privrede u koju se mora i uložiti da bi postala profitabilna i na kraju kroz poreze i doprinose pomogla i razvoju drugih segmenata društva možda se i najbolje pokazao u posljednjim danima. Nezaobilazna tema u gradu su koncerti Dine Merlina na Koševu. Očigledno je da će u cijeloj priči najveći gubitak pasti na FK Sarajevo, a koliko znam, po tom pitanju klub niko za ništa nije ni pitao?

“Teška tema, preteška, zbog koje sam baš razočaran. Prosto je nevjerovatno da se klub koji je simbol grada ne pita ni za šta. Pa eto, da nas je neko zovnuo, rekao nam tako i tako je, šta vi mislite o tome...

Da se razumijemo, koncerti će biti pa eto i trebaju da budu. Grad će živjeti ubrzanim ritmom tih dana. Sve razumijem. Razumijem da će organizatori i izvođač imati veliku dobit, da će grad i općina profitirati te centar koji održava stadion, pa onda ugostitelji i hotelijeri. I treba da se zaradi i to je normalno. No, nije i ne može biti normalno da se Sarajevo ništa ne pita i da je klub na gubitničkoj strani."

Nema nikakvih garancija i planova za obnovu travnjaka koja će sasvim sigurno biti potrebna nakon cijelog niza koncerata?

"Kažu da se teren neće ošteti, da imaju najbolju opremu za čuvanje stadiona, a ja znam da nije to tako. Radili su se koncerti i na Maksimiru, pa prvo što se nakon toga radilo je promjena travnjaka. I to je praksa svugdje na svijetu. Ali evo, uzmimo i da je tako, a nije, ko nam garantira da se teren neće oštetiti. Ugovorom između organizatora i ustanove za upravljanje sportskim objektima obuhvaćena je i eventualna šteta ali mislim da to treba biti puno konkretnije definirano, pogotovo što se tiče terena jer osim igrača teren je naš najvažniji adut. Na pitanje ko će snositi troškove organizacije utakmica u drugom gradu, a tu spada iznajmljivanje stadiona, hotel, putovanje, sigurnosni aspekt i sve ostalo što se veže za utakmicu, oni odgovraju ko bi to trebao platiti osim FK Sarajevo. Kada kažemo da je to obaveza organizatora koji ima ogroman profit, svi samo slegnu ramenima i kažu da to nije njihov problem.

Dakle, osim što smo "istjerani" sa Koševa koji je naš dom od 1947. još nas guraju u ozbiljan trošak. Također, igrati domaće utakmice na svom vlastitom ili nekom drugom stadionu nije isto. Tko će sanirati gubitak od ulaznica ili eventualno izgubljene utakmice u domaćoj ligi ili evropskim takmičenjima. Čovjek koji održava travnjak na Koševu i u Mostaru kaže na sastanku, ukoliko se ošteti 40 posto travnjaka, što se statistički dešava na svim svjetskim stadionima nakon ovakvih događaja zamjena tih dijelova i oporavak travnjaka če trajati dva i pol mjeseca. Hej, dva i pol mjeseca ćemo mi igrati van Koševa! I svima je to normalno, normalno je što postoji mogućnost da evropske utakmice ne igramo na Koševu nego recimo u Zenici. A mi nemamo nikakvu polugu da na to utičemo, niti bilo kakav način da uopšte učestvujemo u dijalogu.

Koliko će nam to značiti sa sportskog aspekta, mi smo navikli na Koševo i na svakom drugom terenu nismo domaćini. Onda broj gledalaca, podrška s tribina, zatim prihodi. Sve to će platiti Sarajevo.

A kada se treba slikati u dresu Sarajeva uoči nekih kampanja, svi su tu. Meni to nije normalno i točka. Dinamo, koji također nije vlasnik stadiona, je od koncerata profitirao. Umjesto da i Sarajevo profitira, mi ćemo izgubiti u svakom smislu. I koga briga? Nikog. S takvim stvarima se ne mogu pomiriti i ako je u prošlosti bilo nekih loših odnosa, između dvije strane, a kažu da jeste, pa zar je ovo način da se to rješeva. Nažalost, onda se radi o nekoj osveti. Kako da drugačije to protumačim?”

Vratimo se na investitore? Kako je sarađivati sa Ismirom Mirvićem?

“Predsjednik je predsjednik i to je pod broj jedan. Rekao sam prije, svako ko uloži marku, u ovom slučaju Mirvić, zaslužuje spomenik. Evo, ovaj koncert, pa onda porezni sustav, pa neriješen taj imovinsko-pravni sustav. Sve su to problemi. On 30 i više godina živi van Bosne i Hercegovine, u glavi je Amerikinac pa mu možda i neke stvari nisu jasne. Vlasnik je prvi čovjek kluba i na kraju je on odgovoran za sve. Uvijek je to tako. Glava je odgovorna za sve."

Naša suradnja je na odličnoj razini. Sigurno da je u prošlosti imao nekih krivih procjena, krivih kadrovskih rješenja. To je tako, koštalo ga je to i to skupo i u globalu mu nije lako. Veliki je pritisak od javnosti, pa od navijača, pa od države odnosno pravne nesigurnosti oko tih upravljački prava. Mislim da se ljudima koji ulažu treba olakšati. Potrebno je srediti taj porezni sustav, bio je nedavno i sastanak sa premijerom Federacije BiH oko toga. Mnogo su veliki porezi, a imamo dobre primjere u Hrvatskoj i zemljama regije. Trebamo ih slijediti, jer teško da će u budućnosti investitori dolaziti ukoliko se nešto ne promijeni po ovim pitanjima.”

Dolazak u Sarajevo

U FK Sarajevo, u višedecenijskom procesu odrastanja, od dolaska Vincenta Tana, pa preko vijetnamskih vlasnika, do američke investicije Ismira Mirvića klubom se upravljalo iz daljine, a izvršne odluke na terenu donošene su bez pravog razumjevanja stvari od strane onih čiji novac se trošio. Tek dolaskom Mirvića u ozbiljniji posjet Bosni i Hercegovini i njegovom intencijom da promijeni mjesto stanovanja i Sarajevo učini svojom stalnom bazom shvatanje tokova u klubu, i doživljaj onoga što je klubu neophodno za iskorak promijenio se drastično, a sa time su došle i kadrovske rokade, među njima i angažman Zorana Mamića.

Konkretno, na prvom dodiru sa Sarajevom, šta si uočio?

“Problema je bilo i ima ih. Da ih nije bilo, vjerovatno me ne bi ni zvali. To je logično. No, ono što je bitno, ima mnogo prostora za napredak. Da se razumijemo, talenta ima ovdje kao u Hrvatskoj i Srbiji, ali ne radi se ni dovoljno kvalitetno ni količinski dovoljno. Siguran sam u to, radi se premalo, a veliki problem su i organizacije takmičenja koje spriječavaju da se talenti razvijaju, u ovom slučaju konkretno u Sarajevu. Igrači od 17, 18 godina moraju da godišnje imaju 60-ak utakmica plus kvalitetne treninge da bi se razvili. Ovdje imamo juniorsku ligu sa 16 klubova, dakle 30 utakmica. Malo je to.

Ipak Sarajevo nije prvi grad u koji ste stigli nakon pravomoćne presude u Hrvatskoj kada ste osuđeni. Nekoliko godina ste bili u Mostaru prije dolaska u Sarajevo. Nekako se pretpostavljalo da ćete se uključiti u rad Zrinjskog.

“Došao sam u Hercegovinu, primljeni smo od ljudi na najbolji mogući način. Mnogo ljubavi i respekta te mnogo poštovanja. BiH je prelijepa zemlja sa dobrim ljudima, ostvario sam mnogo novih poznanstava i prijateljstava.

Dugo sam bio u Mostaru i često se u kolarima pričalo o tome, ali nije bilo konkretnih razgovora po tom pitanju. Vjerovatno da su tamo procijenili da im ne trebam ili zbog moje situacije u Hrvatskoj ne mogu sebi to priuštiti. Aktivno sam pratio Zrinjski, lijepo sam živio, igrao tenis, skijao, obilazio Bosnu i Hercegovinu. Nekako umirovljenički, ali nije bilo vrijeme za mirovinu, nedostajalo mi je adrenalina i stresa koji nosi nogomet, ako mogu to tako da kažem. Prihvatio sam ponudu, znam da shodno iskustvu i svime onim što sam postigao, mogu pomoći. I evo me, tu sam. Lijepo mi je u Sarajevu, dolazio sam i prije. Imam prijatelja ovdje, s obitelji se lijepo osjećam.

Konkretan kontakt sa Sarajevom uspostavljen je još prošlog ljeta, iako je i prije bilo nekih neformalnih susreta sa rukovodstvom kluba. Tražili su savjete, naše mišljenje o situaciji u klubu i ligi, ali nismo razgovarali o aktivnom uključivanju, mom ili Zdravkovom. OK, Zdravko ni danas nije tu ali on je moj brat i na dnevnoj bazi smo sto puta na liniji. Naravno da razgovaramo i o nogometu, no on nije aktivno uključen u procese u klubu. Prošlog ljeta su iz kluba aktivno lobirali radi mog uključivanja u rad kluba i na kraju smo se dogovorili.”

Rođen u Zagrebu, odrastao i u Njemačkoj

“Moji su iz Hercegovine, sela Zidine i Bukova Gora. Odatke su odselili u Bjelovar gdje su bili do 1971. godine. Braća su bila talentirana, otišla su na probu u Dinamo i prošli. Pola godine prije toga otac je napravio kuću u Bjelovaru, ali je prodaje i kreće graditi novu u Zagrebu i ja sam se rodio u Zagrebu”.

Zdravka ne trebamo predstavljati, no Stojan je da tako kažem enigma. Iako, kako sam čuo, bio je od vas trojice najveći fudbalski talenat.

“On je bio ultra talenat. Bio je igrač za največe pozornice na svijetu. Nažalost, nije samo kvalitet koji odlučuje. Tata je radio u Njemačkoj, mama bila između Njemačke i Hrvatske. Nije imao dobrog savjetnika, nije bilo tada ni agenata koji brinu o igračima. Bio je i ostao boemski tip, nije bio baš discipliniran. No, proputovao je sa nogometom čitav svijet, imao je neke zapažene role. Ipak, obzirom na kvalitetu, ono što je imao, mogao je biti svjetski igrač”.

Rekao si na početku da si rođen u Zagrebu. Šta pamtiš iz djetinjstva u tom periodu?

“Vidi, moje djetinjstvo, barem onaj prvi dio do neke sedme-osme godine, nije vezano za Zagreb. Više sam bio vezan za Njemačku s roditeljima. Tata je krenuo sa bauštelom da bi završio sa par restorana u Minhenu. Ja i mama smo bili, da tako kažem leteći. Ona je često išla kod oca, a ja sa njom kao privjesak. Kada sam krenuo u školu tu je bila i baka te naravno Zdravko. Sa njim sam u tom odrastanju prošao svašta jer je bio vrlo nestašan. Bilo je zabavnih i smiješnih stvari za mene, ali i jako stresnih. On je brinuo za mene, pa se dešavalo da me ne probudi na vrijeme za školu i da odluči da idemo negdje drugo. Sjećam se onda i da smo imali provalu u kuću kada sam bio dijete. Sam sam bio tada kući i to su neke stvari koje ostaju u sjećanju".

Prvi dodir s loptom. Da li je bio u Dinamu ili nekom manjem klubu iz Zagreba?

“Ne, bio je to jedan lokalni klub u Sesvetama gdje smo imali kuću. Zvao se Sljeme, tu sam igrao sa društvom. Čak nismo bili ni registrirani ali smo po cijeli dan bili na terenima. Sa devet i po godina sam otišao na Maksimir. To se tada zvalo selekcije, primljen sam i od tada pa do odlaska u Njemačku sam neprestano bio u Dinamu izuzmemo li pola godine provedenih na posudbi u GOŠK Jugu u Dubrovniku. Imao sam tada 18 godina i nakon potpisa ugovora sa Dinamom odradio sam tu posudbu u Drugoj ligi tadašnje Jugoslavije.

Pamtiš li te prve trenere? Često oni kod igrača ostaju duboko urezani u sječanje.

“Naravno, nažalost neki od njih nisu više među nama. Moj prvi trener je bio Rudolf Cvek. Tu je bio i Krasnodar Rora. Radi se o legendama Dinama. Onda je bio i Zdenko Kobešćak kojeg se još uvijek može pronaći na terenima, pa onda legendarni golman Fahrija Dautbegović. U mojoj omladinskoj karijeri je sudjelovao i Čedo Jovičević. Prvi treninzi u prvoj ekipi su mi bili pod Joškom Skoblarom, pa onda u ono vrijeme bio i Josip Kuže. Sve su to bili legendarni igrači raznih generacija Dinama.

Porodica Mamić je vezana za fudbal. Koliko je to uticalo na tebe, odnosno da li je bilo breme nositi taj teret na leđima. Kao igrač, ali i kao trener ili sportski direktor?

“Dobro, s jedne strane je privilegija imati Zdravka za brata. No, bilo je tu uvijek “on je Zdravkov brat”. Sve me to pratilo do moje trenerske karijere. Otišao sam u Njemačku 1996., bio sam tamo devet godina. Nije tu bilo Zdravka, osim u pratnji ili tribini, ali je nekako uvijek bilo on je Zdravkov brat. Tek kada sam postao trener, kada se priča malo promijenila, ljudi su me počeli drugačije percipirati”.

U Njemačkoj si proveo devet godina. Ok, tamo si i odrastao jedan period, ali koliko te taj borav promijenio, zapravo da li je uticao na tebe?

“Uvijek sam bio mirniji, nisam recimo bio sklon nekim nepodopštinama kao Zdravko. Nisam imao nikada nekakvih iskakanja, tako da sam se lako privikao na Njemačku i meni je bila privilegija u životu da sam tamo bio tih devet godina. Kroz Zdravka sam naučio ili recimo njegovim savjetima s obzirom da je i on bio u nogometu da održavam kontakte. Govorio je uvijek, javi se ljudima, javi se bivšem suigraču, treneru ili sportskom direktoru. Čuvaj te kontakte, trebat će ti nakon karijere. I to su sigurno bili njegovi najbolji savjeti jer sam poslije kao sportski direktor i trener kroz te kontakte napravio mnogo lijepih stvari. Njemačka je sigurno nešto fenomenalno, vidiš kako funkcioniraju pravi sistemi i veliki klubovi. Imao sam privilegij biti dvije godine član Bayer Leverkusena kojeg je vodio veliki Christoph Daum. Vidiš kako se razmišlja, vidiš kako se grade odnosi i kako se vodi računa o svemu i takve stvari pametan čovjek poslije iskoristi.”

S druge strane, nakon naše sredine i Njemačke, dolaziš i do Bliskog Istoka? Različite sredine, ali nekako oblikuju čovjeka.

“Opet ću se vratiti na Zdravka. Možda ga i previše spominjem hahaha, ali proći s njim školu, odnosno život od mog povratka iz Njemačke pa do odlaska u Emirate nema cijenu. Maltene smo 24 sata dnevno bili zajedno i ta škola, imaginacija, adaptacija, ideja i razumijevanje koje sam naučio s njim su mi strašno pomogli u arapskom svijetu. Tamo nije lako, manja razina profesionalizma, a veća neozbiljnosti. Igrači, pogotovo u Emiratima, dolaze iz bogatih porodica i treba ih motivirati da igraju. No, ponavljamm, to što sam prošao ranije za Zdravkom mi je mnogo pomoglo i hvala Bogu u Emiratima sam ostvario najveći uspjeh tamošnjeg fudbala. Sa Al Ainom sam prvi put u povijesti kluba osvojio duplu krunu i igrao finale Svjetskog klupskog prvenstva protiv Real Madrida. Izbacili smo veliki River Plate, prije toga osvajača Lige prvaka Afrike, pa prvaka Oceanije. Vodio sam tri najveća kluba Al Nassr, Al Hilal i Al Ain i rijetki se treneri mogu pohvaliti sa činjenicom da su i napravili zapažene rezultate. I danas sam u kontaktu sa tim ljudima. Bilo je čak i poziva da dođem, da neću imati problema nikakvih i da će oni garantirati sve to. Govorim ovo vezano za pravnu situaciju u Hrvatskoj. No, nisam htio da se rade dodatne napetosti. U svakom slučaju, jako lijepa sjećanja”

Vratit ću se na igračku karijeru. Jako zapažena, ali nekako i malo nastupa za nacionalnu selekciju, iako se možeš pohvaliti bronzanom medaljom sa SP u Francuskoj 1998. godine.

“Vidite, zajedno sa kumom Alenom Peternacom sam prošao sve reprezentativne kategorije bivše Jugoslavije. Bio sam i kapeten omladinske selekcije, a u to vrijeme su mladi igrači dobijali manje prostora zbog famoznog pravila o zabrani odlasku preko granice prije 28 godine. No, i pored toga smo obojica uspijeli da se nametnemo, a za prvu momačd Dinama sam debitirao 1989. godine. Interesantno je to da je moj debi bio u Mostaru u utakmici protiv Veleža. Ubrzo nakon toga dolazi do ratnog stanja. Igrao sam u prvom prvenstvu Hrvatske koje se igralo u četiri grada pa ubrzo postao i kapeten. U to vrijeme jedan od najmlađih u povijesti Dinama. Sve je bio idealno, ali 1992. godine sam imao tešku prometnu nesreću gdje mi je koljeno teško stradalo. U to vrijeme najbolji doktori u Hrvatskoj su mi govorili da ću biti sretan ako budem normalno hodao. Ipak imao sam sreću da sam došao do doktora profesora Nemeca koji mi je otvorio koljeno da zapravo vidi o čemu se radi. “Ovo nisam nikad u životu vidio”, bile su njegove riječi. Rekao je da mu treba par dana da razmisli šta da se radi, a sjećam se da je Zdravko plakao i pitao ga da li postoji doktor na svijetu koji može da mi sredi koljeno.

Nemec je bio korektan, iako znamo da doktori imaju veliki ego, i rekao je da za njega postoje dva doktora na svijetu i to Stedman u Colaradu i Miler u Baselu. Stupili smo u kontakt sa Millerom koji je bio na godišnjem ali kada smo mu objasnili o čemu se radi, rekao nam je da dolazi s godišnjeg i da se spremamo za Basel. Operirao me, mislim da sam jedan od prvih hrvatskih sportaša koji je radio sa ovim čuvenim doktorom i uspio sam se vratiti. Kasnije su sa njim radili naši legendarni Kostelići i brojni drugi hrvatski i svjetski sportaši. Prije neke tri godine je proslavljao 90. rođendan i s Jahorine sam mu poslao video čestitku na skijama da mu pokažem šta je zapravo uradio. Sumnjali su tada svi da je moja karijera gotova ali Miler i ja nismo. Radio sam od jutra do sutra nakon te operacije i ni u jednom trenutku nisam posumnjao da ću opet igrati i biti na terenu, ali kada sam se oporavio dobio sam žuticu. Užas jedan, ne smiješ ništa raditi, strogo mirovanje. Baš me bilo krenulo. Inače su me zaobilazile klasične povrede, ali ove druge nenormalne nisu. U Osijeku sam se sudario glavom sa Ergovićem, imao sam veliki hematom na mozgu da mi je i život bio ugrožen. I kada sve to uzmem u obzir, ne mogu reći da sam malo igrao za reprezentaciju. Bila je privilegija biti dio te ekipe u Francuskoj na SP. Sjajni momci i kvalitetni igrači. Na mojoj poziciji se ne zna koji je bolji, ali da sam tada razmišljao da trebam više igrati, iskreno jesam, kao i svaki igrač”.

Čini mi ste da ste najtrofejniji čovjek u Dinamu, mislim i na igračku ali i na karijeru trenera i sportskog direktora. Također i dalje ste kao trener vlasnik nekih najvećih nizova zagrebačkog kluba.

“Kada se broje svi osvojeni trofeji s Dinamom, imam ih 28. Ne znam ima li još neko toliko, ali tu je i mnogo nekakvih trenerskih rekorda. Najviše pobjeda protiv Hajduka, pa cijelo prvenstvo bez poraza i na kraju krajeva četvrtfinale Evropa lige. Nažalost, službeno nisam vodio revanš susret osmine finala protiv Tottenhama. Bio sam tu s momčadi svo vrijeme, no nisam sjedio na klupi. Naravno, drago mi je zbog Damira Krznara, tada mog najbližeg suradnika. Pobjeda se veže za njega i nema problem s tim, no oni koji su bili tamo znaju kako je bilo.”

Sigurno ste ponosni na sve te velike rezultate, no odavde iz Bosne i Hercegovine se stiće dojam da se u Zagrebu i Hrvatskoj sve to malo cijeni.

“Da, recimo to skidanje naših slika iz prostorija kluba i ignoriranje svega što je napravljeno, ostavlja gorak ukus. No, mislim da to pokazuje njihovu nelagodu, a ja sam apsolutno ponosan i sretan pa i privilegiran što sam bio dio tog Dinamovog perioda”.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine je na Svjetskom prvenstvu. Komentar?

“Čestitke prije svega. Odlično odrađene kvalifikacije, Spahić i Barbarez sa suradnicima su odradili gigantski posao. Sjajna energija i na kraju Svjetsko prvenstvo. I tamo se može do dobrog rezultata. Grupa je po mjeri, sa svakim se može igrati ali ne bih pravio pritisak na igrače. Ako se šta napravi onda odlično, ako ne, nije kraj svijeta. Ne treba im pritisak i na Svjetskom prvenstvu, od igrača i struke, pa preko medija do navijača, svi moraju biti kao jedno. Želim BiH mnogo sreće.”

Za kraj, fenomen navijača reprezentacije Bosne i Hercegovine. Može li se objasniti?

“Ljudi su ovdje željni lijepih priča. Ovo je drugi put da se BiH plasirala na SP i normalno je da su emocije izašle na vidjelo. Bilo je lijepo gledati sve one scene vezane za doček i slavlje. Onda je lijepo i što se u susjedstvu proslavljao plasman BiH na SP. Prepoznaje se kvalitet mladih bh. igrača, pogotovo bisera poput Muharemovića, Alajbegovića, Bajraktarevića i drugih. Ljudi ih vole, ne samo u Bosni i Hercegovini i lijepo mi je to. Takve igrače malo ko ima i mislim da reprezentacija ima svijetlu budućnost.”