Kroz jedinstven vizuelni i narativni koncept, izložba pred prolaznike donosi zaboravljeno teatarsko blago iz fundusa Narodnog pozorišta Sarajevo. Cilj izložbe je oživjeti priče skrivene u kostimima i podsjetiti javnost na vrijednost kulturne baštine koja godinama čeka da ponovo bude viđena.
Zoran Lešić otkrio nam je kako se ta ideja dugo "kuhala" u njemu. Nakon serije fotografija pod nazivom "Šta je iza platna?", spontano se otvorila nova perspektiva, priča o pozorišnim kostimima kao čuvarima sjećanja te istakao da ga u posljednje vrijeme posebno privlače tema i estetika sjećanja, kao i način na koji predmeti iz prošlosti mogu sačuvati tragove ljudi, vremena i događaja.
"Zaboravljamo ljude s kojima smo živjeli, zaboravljamo ponekad prijatelje, zaboravljamo svoju historiju, u krajnjoj liniji. Onda sam pomislio kako je ova tema u stvari vrlo interesantna da govorim upravo o tome - o tome kako mi zaboravljamo. Naime, u pozorištu, kada se predstava završi, kada se ugase svjetla, publika napravi zadnji aplauz i izađe, ostaje praznina. U pozorištu onda ostaju samo sjećanja: sjećanja ljudi koji su gledali predstavu, pokoja fotografija, neka pozorišna kritika ako je bude ili neki videosnimak. Sve ostalo polako tone u zaborav. Kostim iz predstave je jedini materijalni dokaz te predstave, ode u neki fundus, skladište ili arhivu, gdje čeka neki svoj kraj. E, ti su mi se kostimi učinili vrlo interesantnim jer su najintimnije sjećanje na glumca, balerinu ili opersku pjevačicu koja ga je nosila. U tom kostimu se zadržao miris tog čovjeka, te žene, zadržao se znoj, pokret, sve ono što je činilo taj lik. Bez kostima to ne bi bio puni lik", ispričao nam je.
Objašnjavajući kako je nastajala izložba, istakao je da su kostime željeli predstaviti na potpuno drugačiji način od uobičajenog muzejskog pristupa.
"Kostime smo fotografisali na neobičan način. Prvu fotografiju napravili smo tako što smo nekoga obukli u kostim, jer više nije važno ko je u njemu u ovom trenutku, budući da on predstavlja simbol nekoga ko je zaboravljen. Prekrili smo ga neobičnim membranoznim platnom pa fotografija izgleda kao da kostim pokušava izaći iz zaborava, kao da želi probiti opnu kojom je oklopljen. Druga fotografija je klasična muzeološka fotografija. Ona je vrlo jasna, vrlo čista, u punim bojama, baš onako kako treba. Htjeli smo suprotstaviti ta dva trenutka - zaborav i sjećanje", rekao je.
Dodao je da je treći segment izložbe zamišljen kao priča o svakom kostimu i njegovom putu od ideje do scene.
"Na trećem panelu, budući da su sve izložbe napravljene na panelima koji imaju tri strane, napisana je kratka priča o tom kostimu. Uz to smo, gdje god smo uspjeli, priložili i originalnu skicu kako bi se vidio cijeli razvoj od trenutka kada je neko osmislio kostim, preko njegovog nastanka i života na sceni pa sve do trenutka kada je završio u zaboravu. Sada ga ponovo vraćamo pred publiku. Mogli smo izložbu postaviti i u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, ali smo htjeli izvući kostim iz jednog arhiva i smjestiti ih na malo drugačiju lokaciju", ispričao je.
Govoreći o izboru lokacije za izložbu, Lešić navodi da je cilj bio da pozorišni kostimi izađu iz zatvorenih prostora i budu dostupni široj publici. Upravo zbog toga odabrano je Vilsonovo šetalište, mjesto kroz koje svakodnevno prolaze različite generacije građana.
"Razlog je upravo to što znamo da je Vilsonovo izuzetno popularno kod mladih porodica, da ovdje uvečer dolazi puno mladih ljudi sa djecom i cilj nam je bio da njima nekako približimo tu neku prošlost. Prolaze stariji ljudi, prolaze penzioneri, ljudi na biciklima, prolaze u automobilima i svako će nekim krajičkom oka da vidi da se tu nešto dešava. Možda ga zainteresuje", kazao nam je.
O samom značaju pozorišnih kostima kao dijela kulturne baštine, Lešić je kazao da se u mnogim zemljama ovakvi predmeti čuvaju kao vrijedni kulturni tragovi, dok se kod nas često suočavaju s problemom neadekvatnog prostora i nedovoljne brige.
"Ja sam imao priliku da odem do Milanske skale, čuvene operske kuće. Oni imaju svoj muzej kostima. Najznačajnije kostime iz njihove produkcije oni su stavili u muzej. Naši kostimi iz tih nekih velikih predstava i iz naših predstava koje govore o našoj historiji, o našoj baštini, oni su negdje, nažalost, gurnuti u neko spremište, u neko skladište i tu prestaje njihova priča", rekao je.
On smatra da problem nije samo u institucijama koje čuvaju kostime, već u širem odnosu društva prema kulturi i očuvanju sjećanja.
"Nije pozorište krivo zbog toga. Kriv je kompletan odnos prema kulturi, prema sjećanju. Pozorište nema dovoljno finansijskih sredstava da bi moglo da napravi muzej. Oni jedva skupe novac da rade redovnu produkciju, a kamoli da prave muzej. Dobar dio kostima nalazi se u nesretnoj njihovoj radionici stolarije, koja je potpuno neuslovna, koja je zatvorena, u koju je zabranjeno da se sada uđe, koja se polako izmješta na neku drugu lokaciju. Međutim, ti kostimi su bili izloženi vlazi, buđi i jednostavno oni ne mogu u takvim uslovima da opstanu. Srećom, sačuvali su neke od možda najinteresantnijih kostima. Također dešava se da ponekad zbog nedostatka sredstava oni moraju kostime iz jedne predstave da koriste u drugoj, prepravljaju i prave nove", naveo je.
