text size
Prvu platu većina ljudi dočeka mnogo spremnije nego prvu ozbiljnu finansijsku odluku. Znamo kako zaraditi novac, ali mnogo manje znamo kako ga sačuvati, kako procijeniti kredit, zaštititi se od inflacije ili dugoročno uvećati vrijednost onoga što imamo. Upravo tu počinje problem finansijske pismenosti.
Dok škole mlade pripremaju za tržište rada, mnogo manje pažnje posvećuju svijetu u kojem će ti isti mladi ljudi vrlo brzo morati donositi odluke o kreditima, štednji, osiguranju, penziji i investiranju.
"Postoji jedna neobična rupa u obrazovanju modernog čovjeka. Godinama učimo kako zaraditi novac, ali veoma rijetko sistematski učimo šta uraditi s tim novcem kada ga zaradimo", rekao je za Bloomberg Adriju Nemanja Lazendić, bankarski stručnjak i predavač na Univerzitetu primijenjenih nauka FH Salzburg.
Finansijski život počinje mnogo prije prve plate
Kako funkcionira kamata? Šta je inflacija? Zašto kredit od pet posto nije isto što i investicija koja donosi očekivanih pet posto? Šta znači diverzifikacija i kakav je odnos rizika i prinosa? Šta je penzijski sistem i zašto nije dovoljno samo osloniti se na njega?
Depositphotos
To su pitanja koja većina ljudi počinje postavljati tek kada se nađe pred konkretnom finansijskom odlukom, kada uzima kredit za stan, počinje štedjeti, razmišlja o penziji ili prvi put ulaže novac.
A tada je često kasno za učenje bez posljedica. Lazendić smatra da je upravo zato finansijsku pismenost potrebno početi razvijati mnogo ranije, u školskim klupama.
"Mladi ljudi vrlo brzo postaju potrošači, korisnici kredita, štediše i potencijalni investitori. Finansijski sistem ih ne čeka da završe školu. Pitanje je samo ulaze li u taj svijet sa znanjem ili bez njega", kaže Lazendić.
Podaci OECD-a pokazuju da problem nije mali. U PISA istraživanju finansijske pismenosti iz 2022. godine, 18 posto učenika u 14 zemalja OECD-a nije dostiglo osnovni nivo finansijske pismenosti.
Istovremeno, oko 60 posto petnaestogodišnjaka u posmatranim zemljama ima bankovni račun i/ili debitnu karticu, dok je više od 85 posto njih kupovalo putem interneta.
Drugim riječima, mladi ljudi su dio finansijskog sistema mnogo prije nego što ih obrazovni sistem nauči kako on funkcionira.
"To je paradoks. Djecu uvodimo u finansijski svijet prije nego što ih sistematski naučimo kako da u njemu donose dobre odluke", smatra Lazendić.
Znanje o novcu ne smije zavisiti od porodice
Finansijsko znanje često se prenosi unutar porodice. Problem je što porodice nemaju iste mogućnosti, iskustva ni znanja.
Jedno dijete će od roditelja naučiti šta su kamata, kredit, inflacija ili investiranje. Drugo će se s tim pojmovima prvi put susresti kada počne samostalno zarađivati.
"Ako finansijsko znanje uglavnom stičemo kod kuće, onda dio odgovornosti za buduću finansijsku sigurnost prepuštamo porodici. A porodice nisu jednake", kaže Lazendić.
Prema podacima OECD-a, socioekonomsko porijeklo objašnjava oko 12 posto razlika u rezultatima finansijske pismenosti. Ali postoji još jedan važan podatak: učenici koji su u školi učili o osnovnim finansijskim pojmovima poput plate, budžeta ili bankarskog kredita postižu bolje rezultate.
Problem je što se ni složeniji pojmovi ne usvajaju dovoljno. Samo oko jedan od četiri učenika rekao je da je u školi učio o složenoj kamati i da i dalje zna šta taj pojam znači. Kada je riječ o diverzifikaciji, isto je navelo manje od jednog od pet učenika.
Zato finansijska edukacija, smatra Lazendić, nije samo pitanje individualne odgovornosti. Ona je i pitanje jednakih šansi.
Šta bi djeca zapravo trebalo da uče
Finansijska pismenost ne bi trebalo da postane još jedan predmet koji se uči napamet. Poenta je u praktičnom znanju.
U osnovnoj školi to bi bili budžet, štednja, razlika između potreba i želja, cijene i inflacija. U srednjoj školi dolaze krediti, kamata, efektivna kamatna stopa, porezi, osiguranje, penzijski sistem, rizik i finansijske prevare. Kasnije bi trebalo govoriti o investiranju, diverzifikaciji, fondovima, dionicama, obveznicama, troškovima ulaganja, poreskom tretmanu i dugoročnom finansijskom planiranju.
Depositphotos
"Učenik bi trebalo da zna koliko zaista košta kredit za stan, šta inflacija od tri posto znači za njegovu kupovnu moć za 20 godina ili šta se dešava ako počne štedjeti sa 25 umjesto sa 35 godina", kaže Lazendić.
Tu bi, smatra on, trebalo učiti kroz konkretne situacije. Koliko košta kredit za stan? Šta se događa kada tržište padne 30 posto? Koliko dugoročni rezultat mijenja činjenica da jedan fond naplaćuje 0,2 posto godišnje, a drugi 1,5 posto?
To su pitanja koja će učenik gotovo sigurno sresti u odraslom životu.
ETF nije poenta
Kada se govori o finansijskoj edukaciji, razgovor se često brzo pretvara u priču o ETF-ovima, dionicama, kriptovalutama i drugim investicijama. Međutim, cilj škole ne bi trebalo da bude stvaranje novih investitora.
"ETF nije poenta. Poenta je dugoročno razmišljanje", kaže Lazendić.
Učenik, smatra on, ne mora znati koji ETF da kupi, ali bi trebalo da razumije šta znači diverzifikacija, kako funkcionira složeni prinos, šta je rizik i zašto dugoročni horizont mijenja način na koji posmatramo kratkoročne padove tržišta.
