Osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić je skandalozno sahranjen u Srbiji prije tri dana, a politička predstava oko njegove sahrane i dalje traje. I traje, prije svega, kroz one koji su u njegovoj smrti pronašli novu priliku za vlastitu promociju.
Od vlasti u Srbiji, i političara iz RS-a, kako Milorada Dodika i njegovih ljudi, tako i od opozicije, sve to je, nažalost, očekivano, već viđeno i ništa novo. Zločinac Mladić je za njih odavno politički simbol, alat za mobilizaciju birača i sredstvo za raspirivanje starih podjela.
Sramna sahrana u Beogradu, vojne i državne počasti, obred koji predvodi patrijarh lično, prisustvo zvaničnika i hiljade ljudi koji su ratnog zločinca ispratili kao heroja, zaslužuju osudu. I treba ih najoštrije osuđivati.
Ali problem nastaje kada se ta osuda pretvori u predizborni sadržaj za potrebe kampanje i jeftine poene. Zanimljivo je kako su i pojedini bošnjački političari vrlo brzo shvatili koliko je zločinac Mladić zahvalna tema za sakupljanje političkih poena.
Sabina Ćudić snima, montira i objavljuje na društvenim mrežama davanje izjave BBC-u. Denis Bećirović snima i objavljuje razgovor s Emirom Suljagićem. Sve se onako spontano, kao slučajno snima i plasira na društvene mreže.
Tu je i Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova, koji održava konferenciju za konferencijom, najavljuje diplomatske mjere i predstavlja ih kao demonstraciju odlučnosti prema Srbiji.
A onda dolazimo do apsurda: među diplomatama koje je proglasio nepoželjnima nalazi se Danko Maksimović, čovjek koji je davno napusti i BiH i, prema dostupnim informacijama, više nije ni radio u Ambasadi Srbije u Sarajevu. Dakle, čak se i protjerivanje pretvara u televizijski spektakl, a sve u predizborne svrhe i samopromociju.
Gdje prestaje princip, a počinje kampanja? Žrtvama ne trebaju politički influenseri. Srebrenici ne trebaju predizborni spotovi. Istina o genocidu ne postaje veća zato što je neki političar objavio još jedan snimak na Facebooku.
Zločinac Mladić je osuđen. Presuda postoji. Genocid je pravno utvrđen. Zločini su dokumentirani. Ono što bi političari trebali raditi jeste da grade državu u kojoj će takva istina biti institucijski zaštićena, a ne da je koriste kao scenografiju za vlastitu političku promociju. Treba nam država u kojoj će institucije tako raditi svoj posao da nikome nikada neć pasti na pamet da negira genocid i glorifikuje zločince.
I u konačnici žrtve nisu politički marketing. I najmanje što im dugujemo jeste da njihovu tragediju, bol i patnju ne pretvaramo u još jednu predizbornu kampanju.
