Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine izgrađena je na potomcima onih koji su prošli kroz rat i izbjeglištvo, igračima odraslim širom Evrope i Sjeverne Amerike koji svoj put kući pronalaze upravo kroz fudbal, piše Africasacountry.
Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2026. godine bit će najkosmopolitskiji turnir u historiji ovog sporta. Od 48 reprezentacija koje su se kvalifikovale, više timova nego ikada ranije oslanja se na igrače odrasle izvan svojih granica, pretvarajući takmičenje u izlog ne samo fudbalskog talenta, već i novih identiteta.
Ove sve globalnije reprezentacije pojavile su se iz različitih razloga. U nekim slučajevima, one su naslijeđe kolonijalnih veza koje nastavljaju vezivati bivša carstva za njihove dijaspore. U drugim slučajevima, one su proizvod generacija ekonomske migracije, gdje djeca i unuci iseljenika biraju da predstavljaju zemlje koje su njihove porodice napustile. Ponekad, pak, služe i dubljoj svrsi: pomažu u ponovnom povezivanju nacije s ljudima koji su zbog rata rasuti širom svijeta.
Balkan kao simbol novih identiteta
Ne iznenađuje što je ovaj trend najočitiji širom Globalnog juga. Afričke nacije su nesumnjivo među najvećim korisnicima ovog trenda, dok su zemlje poput Kurasaoa svoj plasman efektivno izgradile oko talenata iz dijaspore. Ipak, neke od najuvjerljivijih priča turnira dolaze s Balkana, gdje se Bosna i Hercegovina još uvijek bori s demografskim i emocionalnim naslijeđem sukoba i raseljavanja.
Od 289 igrača na ovom Svjetskom prvenstvu koji će predstavljati državu u kojoj nisu rođeni, 17 je dio reprezentacije BiH. Četvorica su rođena u Njemačkoj, trojica u Švedskoj, po dvojica u Austriji i Srbiji, a po jedan u Hrvatskoj, Švicarskoj, Danskoj, Sloveniji i Sjedinjenim Američkim Državama.
Malo ko, međutim, utjelovljuje priču ove zemlje potpunije od Esmira Bajraktarevića. Dvadesetjednogodišnji krilni igrač PSV Eindhovena nosi to naslijeđe u samom prezimenu. Ono potiče od turske riječi "bajraktar" – vojnika kojem je povjereno da nosi zastavu svog puka u bitku i drži je visoko usred ratnog meteža. Ako prihvatimo čuvenu provokaciju Georgea Orwella iz njegovog eseja "Sportski duh" iz 1945. godine – da fudbal nije ništa drugo do "rat bez pucnjave" – onda je ovaj krilni igrač rođen 2005. godine jednostavno odgovorio na vijekovima star poziv na boj.
Prvo je uslijedio odlučujući pogodak protiv Rumunije koji je širom otvorio vrata baraža. Zatim, ledena smirenost sa bijele tačke u odlučujućoj utakmici protiv Italije. U svega nekoliko mečeva, 21-godišnjak je na svojim plećima nosio cijelu naciju, ponovo podigavši zastavu Bosne i Hercegovine i čvrsto je zabo na veliku pozornicu Svjetskog prvenstva 2026. godine. Baš kao što je to možda nekada učinio jedan od njegovih predaka na bojnom polju, Bajraktarević je predvodio svoj narod u njihovoj tek drugoj kampanji na Svjetskom prvenstvu u 34-godišnjoj historiji BiH kao nezavisne države.
U vremenu kada brzi uspon krajnje desnice širom svijeta ohrabruje secesionističke ambicije bosanskih nacionalista, izlažući krhkost Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je okončao rat 1995. godine, ovo postignuće nosi još dublje značenje. Ono je podsjetilo svijet da ova zemlja postoji – i da je dom ljudima koji nastavljaju pružati otpor za njen opstanak, baš kao i Bajraktarevićevi roditelji, Elmir i Emina, koji su i sami preživjeli rat. Porijeklom iz sela u blizini Srebrenice – mjesta najgoreg zločina genocida koji su počinile snage VRS nad muslimanskim stanovništvom Bosne tokom 1990-ih – ostali su u enklavi tokom cijelog rata. Nakon sukoba, preselili su se u Švicarsku, gdje su proveli godinu dana prije emigracije u SAD, gdje je Esmir rođen.
Simbolični povratak domovini
Za Bajraktarevića, nastup na Svjetskom prvenstvu u SAD-u bit će paradoksalan povratak kući. Ipak, kako se prisjetio u nekoliko intervjua, dom je oduvijek mirisao na bosansku hranu i odjekivao bosanskim pjesmama. "Uvijek sam se osjećao kao Bosanac. [...] Duboko u sebi, još od malih nogu, znao sam da ću jednog dana igrati za Bosnu", rekao je za ESPN NL prije nekoliko mjeseci. U istom intervjuu, osvrnuo se na stari video na kojem igra fudbal u porodičnom vrtu noseći dres svog idola iz djetinjstva, Edina Džeke – upravo onog Džeke kojem će kasnije namjestiti gol na svom debiju protiv Nizozemske u Ligi nacija 2024–2025.
Zajedno sa defanzivcem Atalante, Seadom Kolašincem, Džeko je postao mnogo više od kapitena i najboljeg strijelca nacionalnog tima svih vremena, sa 73 gola u 148 nastupa. Danas, "Babuka" – nadimak izveden iz riječi za oca, koji odražava ulogu koju ima unutar reprezentacije – služi kao mentor novoj generaciji talenata. Na Svjetskom prvenstvu bit će 22 tinejdžera, a trojica su u sastavu Bosne i Hercegovine. Još šest igrača ima između 20 i 23 godine, čime je prosječna starost tima iznosila svega 25,9 godina u vrijeme objave konačnog sastava.
Poput Bajraktarevića, mnogi od ovih igrača rođeni su i odrasli u inostranstvu. Za njih, odazivanje na poziv Bosne predstavlja više od fudbalske prilike; to je posljednji korak u ponovnom povezivanju s domovinom koju su naslijedili prije nego što su je ikada istinski upoznali.
Sve ovo čini još važnijim da Bosna i Hercegovina održava snažne veze s ovim igračima, koji bi se s vremenom mogli postepeno udaljavati od zemlje – posebno ako ih fudbalski savez ne prati i ne podržava. To je zato što se BiH, za razliku od susjednih Srbije i Hrvatske, ne može osloniti na elitne omladinske akademije poput onih Crvene zvezde ili Hajduka, koje dosljedno proizvode vrhunski talenat za svoje reprezentacije. Kao i mnoge afričke zemlje kojima nedostaje jaka domaća liga, BiH se mora okrenuti svojoj dijaspori, rasutoj širom svijeta, kako bi ostala konkurentna.
