Želja jača od svega: Lidija Stajčić iz Banjaluke u 55. upisala se na Akademiju
Kako kaže, želja je postojala negdje u njoj, ali je uvijek mislila da je to nešto što pripada nekim ranijim godinama.
"Moja porodica i jedna koleginica su me zapravo pogurali da barem pokušam. Rekle su mi da odem na pripremnu nastavu i vidim kako to izgleda. Ja sam imala cijeli spisak razloga zašto to nema smisla, ali su oni, sreća moja, bili uporni. Na kraju sam otišla na pripreme, a zatim i na prijemni na Akademiju umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, sa ogromnom tremom, moram priznati. Kada sam položila prijemni u prvom roku, shvatila sam da je ponekad najvažnije samo da se usudite probati", kaže ona u razgovoru za "Nezavisne novine".
Umjetnost i kreativnost i ranije su bile dio njenog života, a kako nam priča Lidija, koja je dugi niz godina vodila krojačku radnju, po struci je diplomirani dizajner i konstruktor odjeće i tekstila.
"Kroz taj posao sam stalno bila u svijetu forme, linije, materijala i boje. Možda je upravo taj kreativni dio života i ostavio potrebu da se izražavam i na neki drugi način. Samo sam makaze i materijale zamijenila kistom i platnom", ističe ona.
S Lidijom smo se susreli u ateljeu na Akademiji umjetnosti, gdje je, zajedno sa mlađim kolegama sa godine, vrijedno radila, pa se tako nije moglo izbjeći ni pitanje kako je biti student među mnogo mlađim kolegama.
"Na početku je bilo pomalo zbunjujuće, i njima i meni. Mislim da su prvih nekoliko dana pokušavali shvatiti jesam li profesor, asistent ili student. Ali vrlo brzo se to potpuno izgubilo. U ateljeu smo svi jednostavno studenti. Učimo, griješimo, popravljamo radove i napredujemo. Moram reći da mi je zaista lijepo sa mojim kolegama. Uz njih se često osjećam rasterećeno, mnogo se smijemo i atmosfera je uvijek opuštena. Skoro uvijek je prisutna i muzika, pa cijeli taj prostor nekako ima posebnu energiju. To su zaista divni mladi ljudi i drago mi je što sam dio te male studentske zajednice", iskreno govori ona.
Sem za kolege, lijepe riječi Lidija ima i za profesore, koji joj, kako kaže, daju veliku podršku.
"Zaista su pristupačni, strpljivi i vidi se da im je stalo do studenata. To mnogo znači, posebno kada započinjete nešto novo", kaže ona.
Na svom umjetničkom putu u 55. godini podršku je dobila i od porodice, što joj je bilo najvažnije, ali ne krije da je njena odluka izazvala i iznenađenje u okolini.
"Na prvu su ljudi često reagovali sa čuđenjem. Mnogi su rekli da je to divno i hrabro, što mi je, naravno, bilo drago čuti. Bilo je i onih koji su se samo nasmijali u nevjerici ili rekli da im nije jasno šta će mi to sada. Međutim, to je razumljivo, nismo svi isti. Svako ima svoje mišljenje, a meni je važno da radim ono što me raduje", priča ona za "Nezavisne novine".
Sem mnogo pitanja ljudi iz okoline, pitanja je sama sebi postavljala i Lidija, a kako kaže, prvo što je sebe pitala jeste: "Da li ja to uopšte mogu?"
"Imala sam veliku tremu prije prijemnog ispita i mislim da će ta trema uvijek biti dio mene. I danas mi se ti mali strahovi javljaju pred kolokvijume i ispite. Tada sebi postavim ono poznato, pomalo panično pitanje: 'Šta ti je ovo sve trebalo?' Ali kada sve prođe, opet sam ponosna na sebe. Na kraju shvatim da je mnogo gore ne pokušati nego pokušati pa vidjeti šta će biti", navodi ona u razgovoru za "Nezavisne novine".
Da je Lidijin radni vijek bio i ranije ispunjen potvrđuje i činjenica da je deset godina radila u centru za odvikanja od ovisnosti, gdje je kroz kreativne radionice imala priliku vidjeti koliko umjetnost može imati snažan lični značaj.
"Ljudi ponekad teško pronalaze riječi da objasne kako se osjećaju, ali kroz crtanje ili neki kreativan rad uspiju to izraziti. Umjetnost ne rješava sve probleme, ali može biti važan način da čovjek pronađe unutrašnji mir i prostor da se izrazi", ističe ona.
I pored brojnih obaveza, Lidija uspijeva uskladiti uloge supruge, majke, bake i studentkinje, a kako kaže, sve je moguće uz dobru organizaciju, puno razumijevanja i malo smisla za humor.
"Ponekad se šalim da sam vjerovatno jedina baka koja ima domaće zadatke iz crtanja i rokove za ispite. Ali zaista, sve je lakše kada imate podršku porodice i kada nešto radite iz zadovoljstva", navodi ona.
Lidija je imala i poruku za sve koji misle da je kasno da slijede svoje snove, a kako kaže, niko ne treba da čeka "idealno vrijeme", jer ono ne postoji.
"Godine jesu faktor, ali nisu presuda. Najčešće nas ne zaustavljaju stvarne prepreke, nego osjećaj da smo zakasnili, strah ili tuđa očekivanja. Ako nešto zaista želite, vrijedi barem pokušati. Može se, samo treba početi", poručuje Lidija u razgovoru za "Nezavisne novine".
Ljudsko lice Lidiju posebno privlači, jer se, kako kaže, na njemu vidi sve, i radost, i tuga, i umor, i sreća.
"Posebno su mi zanimljive oči, jer kroz njih često vidite ono što čovjek i ne kaže. Volim posmatrati ljude koji imaju neku priču u sebi, neku emociju na licu. Nekad je to osmijeh, nekad briga ili tuga, ali baš te male stvari me inspirišu da pokušam to prenijeti na crtež ili sliku", navodi ona.