Zdravko Šotra, kulturno blago i uticajnik iz vremena prije društvenih mreža

Ovog reditelja najbolje je opisala diva glumišta Svetlana Ceca Bojković, kada je kazala da je "Šotra naše kulturno blago".

Njene riječi prenijeli su gotovo svi srpski mediji nakon promocije monografije "Mojih 500 glumaca", koju je reditelj objavio prošle godine u izdanju "Službenog glasnika Srbije" i RTS izdavaštva. Mediji su, međutim, platforma za srednju i stariju generaciju. Jezikom "ze" i "alfa" generacija koja je rođena i odrasla sa i na društvenim mrežama, rekli bismo da je Zdravko Šotra bio jedan od najboljih influensera za nas "milenijalce" rođene između 1980. i 1995 godine i još stariju, takozvanu generaciju "iks". Otišao je "alfa" i "omega" uticajnik, kako bismo preveli nama pomalo čudnu engleštinu.  Pokušaću da objasnim i zašto je on to bio.

Pamtim kolektivni odlazak u banjalučki bioskop "Kozara" u osnovnoj školi.  Gledali smo "Lajanje na zvezde". Postratno je vrijeme i već smo navikli na filmove kao što su "Spasilac", "Lepa sela lepo gore", "Rane" i slična ostvarenja koja su obrađivala ratnu tematiku. A onda, stiže nešto za šta smo imali osjećaj da je dirigovano poznatim stihovima "Vještica". Stiže, dakle, nešto "totalno drukčije od drugih".

Tada još nisam bio čitao roman "Lajanje na zvezde" Milovana Vitezovića čija se radnja odvija u izmišljenom mjestu Moravski Karlovci. Tada još nisam gostovao i promovisao knjige u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima, gdje je Zdravko Šotra snimao film. Tada, a za što imam osjećaj da je u mom životu započelo baš sa tim filmom, nisam uradio ni postigao mnogo toga u životu.

Film "Lajanje na zvezde" za nas, djecu koja su odrasla u ratu, bilo je duhovno osvježenje. Mangupluk, priča o mladosti, o zaljubljivanju i srećnijem vremenu, nosili su nas kao bura oktobarske listove.

Nakon projekcije trebalo je da se vratimo u školu, jer je naša osnovna škola i organizovala odlazak u bioskop. Međutim, "Lajanje na zvezde" učinilo je nešto što nijedan ratni ili antiratni film, prije njega, nije uspio. Iskvario nas je na blic. Tada je moj razred prvi put, kolektivno, pobjegao sa časa. O replikama koje su kasnije ušle u svakodnevni govor nema potreba ni govoriti.

Kasnije, kada sam Šotrinu filmografiju sabrao u glavi, uvidio sam koliko je igrao na taj mangupluk, kakve je scenarije i djela birao i kako je kao reditelj, a često i kao koscenarista, učestvovao u građenju likova zajedno sa glumcima.

Danilo Živić Danilče, kojeg Petar Božović glumi u "Više od igre", mangup je i heroj kakvi smo svi željeli da budemo. Inadžija Aleksandar Ćopić Leka kojeg u istoj seriji igra Pavle Vuisić otjelotvorenje je svih naših predaka koje, prosto, vidimo u sceni kada se protivi hapšenju, nabrajajući u kojim je sve ranijim ratovima učestvovao.

Recimo, kada majstor Života Govedarević, kojeg majstorski igra Zoran Radmilović, u "Šestoj brzini" gastarbajteru Miloradu (Marko Nikolić), nakon što mu je ovaj pokazao fotografije svog imetka, kaže: "her Milorade, imam i ja za vas jednu fotografiju, da vidite šta je her Života napravio za deset godina", a ovaj vidi sliku Životine višečlane porodice i pokupi se, svaki porodični čovjek ispred malog ili velikog ekrana tu sebe prosto vidi i pronalazi. Šotra nas je, jednostavno, kupovao scenama u kojima se i sami možemo pronaći. Ulazio je u mentalitet i na filmskoj traci stvarao pokretne slike duha našeg naroda. Nekada je to radio više, a nekada manje uspješno. Nakon što je snimio Dragana Nikolića u dokumentarcu "Gde cveta milun žut" kako recituje Bojićevu "Plavu grobnicu" on je ušao u kod, u biće, u srž našeg čovjeka i gađao pravo u metu poput artiljerije Živojina Mišića.

Sa druge strane, nakon što je snimio "Ranjenog orla" ili "Greh njene majke", obradovao je tek pokoju domaćicu. Kada je snimio "Igmanski marš", radio je po nalogu vremena. Kada je snimio "Dnevnik uvreda", radio je u duhu vremena.

Naravno svi, pa i Šotra, imaju pravo na promašaje, a njegovi promašaji poklapaju se sa vremenom globalizacije, kada ovdašnja kinematografija ima sve manje uticaja i kada je sve teže uhvatiti bilo čiji mentalitet. Društvene mreže prvi put u istoriji učinile su to da na djecu, u najmanjem uzrastu, najveći uticaj imaju oni koji ih ne poznaju, a da pritom govor, gest, poruka i pouka, koji se šire eterom, nisu prošli ni kroz kakav filter umjetnosti.

Ono što su TikTok generaciji jutjuberi, to su mojoj bili Šotra i njemu slični.

Ono što je današnjem osnovcu "rils" u kojem junaci novog doba izvode bogapitaj kakve vratolomije i verbalne ispade, to je meni bio "Boj na Kosovu", film koji sam gledao u dahu ko zna koliko puta i koji je repriziran unedogled.

Neki ljudi iz moje generacije još uvijek misle da su pjesmu "Hriste Bože" pjevali kosovski junaci 1389. godine, a ne da ju je napisao Ljubomir Simović šest stotina godina poslije, za potrebe scenarija Šotrinog filma. Ljubomir Simović bio je akademik i u knjigama je objavio mnogo toga pametnoga. Ipak, kako je živio u doba pokretnih slika, samo ono što je snimljeno po njegovom scenariju postalo je dio kolektivnog i svakodnevnog. Jedan od najvećih majstora da napisano, uz pomoć njegovih, kako je sam rekao, pet stotina glumaca, pretvori u dio naše svakodnevnice bio je upravo Zdravko Šotra. Eto, toliki je ovaj reditelj, što bi mladi danas rekli, influenser. Možda je bolje reći njihov preteča, jer pored toga što je bio uticajan, za razliku od influensera, Šotra je proizvodio kvalitet. Kada smo kod proizvoda, jer bez ikakve sumnje, film je danas sve više proizvod, a sve manje umjetnost, Šotra je bio i preteča svih današnjih reditelja koji nasnimavaju višak materijala, pa objavljuju prije film, pa onda seriju ili obrnuto.

On je to radio još 1981. godine sa već pomenutom "Šestom brzinom" iz koje je nastala serija "Priče iz majstorske radionice", potom i sa "Braćom po materi" i drugim ostvarenjima. Nego, skoro mi je sa jedne popularne stranice jedine društvene mreži koju imam iskočio snimak kako Danilo Bata Stojković, pred punom učionicom, priča vic o Srbinu koji je na kraju sve nadmudrio. Snimak je i te kako popularan. Više hiljada "lajkova" je ispod njega. To vam je, djeco, isječak iz filma "Idemo dalje" koji je Zdravko Šotra po scenariju Slobodana Stojanovića snimio davne 1982. godine. Ko nije dosad, eto prilike da sada pogleda cijeli film, pa ako ja nisam uspio, "samo će mu se kasti" koliko je majstor i influenser čika Zdravko bio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.