Piše: Vanja ŠUNJIĆ
Ništa Sarajevo nije mijenjalo kao proljeće. Sarajevo je bombardovano aprila 41. godine, zatim je oslobođeno 6. aprila 1945. Opsada je počela u aprilu 1991. godine, a zvanični kraj opsade i reintegracija grada se desila početkom proljeća 1996. godine. Trideset godina nakon toga, početkom proljeća 2026. Lejla Hadžimešić je počela da piše knjigu „Ne talasaj“. U njoj je nastojala evocirati uspomene iz tog perioda, sa jasno artikulisanim osvrtom na reperkusije koje ona, njena porodica, ali i svi mi i dan danas živimo.
Držeći knjigu prvi put u ruci, kroz glavu mi je prošlo „sarajevsko proljeće koje traje“. Prizivala sam tu konstrukciju, a onda se sjetila da je to naziv filma historičara i reditelja Nihada Kreševljakovića. Sličnost je što Kreševljakovićevi akteri u filmu imaju onoliko godina koliko su imali Hadžimešićeva i njena raja, kada su pravili urnebesne planove kako se ratu nasmijati u lice, kako ostati priseban i održati privid kakvog-takvog normalnog života.
Čitam predgovor koji autorica nepretenciozno, svojstveno svom stilu i sa autoironijskim otklonom naziva „Umjesto predgovora“ i iz njega zaključujem da ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Tu mi već postaje bliža, jer sam odmah knjigu podijelila na blokove od po 25, što je puta 4 = 200, dakle četiri dana. Na kraju je ipak bilo jedno poslijepodne.
Hadžimešić ne pravi velike uvode i odmah nas uvlači u grotlo rata, ali na jedan potpuno novi način. Kada smo pomislili da su sve priče o ratu ispisane i da je, s obzirom na zbilju koja nas danas okružuje, nepristojno prizivati sjećanja od prije 30 i više godina, knjiga „Ne talasaj“ nam otkriva jednu potpuno novu, do sada neviđenu, mladalačku, naivnu perspektivu rata, otkrivajući kroz nju sve paradokse i ljepote Sarajeva. Osim toga, za razliku od većine ratne literature u kojoj je žena tek puki objekat pripovijedanja zastupljen tek toliko da bi „muška priča“ mogla biti ispričana, kod Hadžimešićeve sve vrijeme žene drže bank, pa je knjiga ne neki način i posveta ženama iz njenog matrilinearnog stabla, ali i onima drugima, koje spominje uz puno ljubavi i ponekad malo sarkazma.
Dobroćudni sarkazam preovladava i ostatkom knjige, gradeći jezik koji je lepršav, nevin, neiskvaren i oslobođen svake autoviktimizacije. Njeni likovi su vedri, veseli, imaju stav i integritet čak i kada je najteže i niko od njih nije jednodimenzionalno prikazan. Dok njenoj pripovjedačici nije bio problem da „uzme muslimanske pare za pivu“, Sele je čekao da završi misa na koju je otišao kako bi uzeo pomoć od Caritasa, ali je svećenik toliko odužio, da je ovaj umalo okasnio na iftar. Ni Hadžimešićeva ne ostaje imuna na onu civilizacijsku podjelu na raju, nasuprot papaka i nasilnika tokom opsade Sarajeva, pa se referiše na muziku koju su slušali u podrumu, dok su pedalajući bicikl proizvodili struju. Iako već opšte mjesto u našoj savremenoj književnosti, to je još jedan pokazatelj koliko se u ovom gradu tokom opsade kroz kulturu i umjetnost branilo dostojanstvo grada, jer kako nekad neko reče, „dok su naši dečki slušali Gunse, njihovi su gunsima pucali“.
