Srpski, hrvatski i bošnjački nacionalisti danas složno tvrde da skoro svi Srbi vole i poštuju Ratka Mladića, jer ta “istina” je u skladu s njihovim stavovima i očekivanjima. Srbi su ponosni zbog toga, a Bošnjacima i Hrvatima je to dokaz da su svi Srbi isti i da su oni bolji ljudi od Srba.
Istraživanja javnog mnjenja među Srbima u Republici Srpskoj daju malo drugačije podatke.
Istraživanje Valicona iz 2025. godine pokazuje da polovina Srba (52%) smatra da je Mladić heroj, dok 37% smatra da nije ni heroj ni zločinac. Mladića kao zločinca vidi 6% učesnika u ovoj anketi.
Moje istraživanje iz 2019. godine dalo slične podatke. Manje od polovine Srba (45%) smatralo je da Mladić nije zločinac, dok 10.8% ga opaža kao zločinca. Ostalih 45% ispitanika izbjeglo je da odgovori na ovo pitanje.
Pokušajmo da razumijemo šta je uzrok ovakvoj percepciji Mladića od strane Srba.
Prvi razlog je u vlastima Republike Srpske, koji nam godinama govore da je Ratko Mladić naš heroj, ali i žrtva. Zločinci su oni drugi. Vlast ne dopušta da se unutar Republike Srpske vodi debata o srpskim zločinima i zločincima već svojim građanima propisuje šta da misle i kako da govore o generalu. Pokušaji da se debata započne u okviru nevladinog sektora ili na nivou Bosne i Hercegovine ne može da uspije, jer se nevladin sektor opaža kao izdajnički, a sve što dolazi od Bošnjaka kao laž i neprijateljstvo.
Drugi razlog je konformizam, koji se kod nas posebno njeguje kroz bezpogovorno povlađivanje većini poništavanja svakog pojedinačnog mišljenja koje je drugačije. Pritisak sredine u kojoj živimo je nepodnošljiv za najveći broj stanovnika Republike Srpske. Pojedinac nije spreman da svoje stavove javno izgovori, ako nisu u skladu s zvaničnim stavovima koje nam svako veče izdiktira Dodik putem RTRS-a ili SRNE. Ćutanje je isplativije i bolje se spava.
Treći razlog podrazumijeva da Srbi žele da sačuvaju lijepu sliku od sebi po cijenu da ignorišu činjenice, sudske presude i vlastita iskustva. Pripadanje nekoj grupi podrazumijeva da se negativne posljedice njegovih postupaka mogu reinterpretirati kao nešto što je „nužna cijena rata“, „odgovor na prijetnju“ ili „zaštita vlastitog naroda“. Naravno prema drugim grupama, pogotovo koje nam predstavljaju kao neprijateljske, ta tolerancija je mnogo manja ili je nema nikako.
Nacionalizam je četvrti faktor bez kojeg sadašnja vlast u Republici Srpskoj ne bi mogla da opstane. Naravno, za njih to nije nacionalizam, već patriotizam koji je neophodan da bi se “odbranila” Republika Srpska od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Pripadnost vlastitoj naciji je vrhunsko postignuće, iako to nema veze s vama, već ste imali “sreće” da su vam otac i majka Srbi.
Peti faktor je strah od drugih, ponajprije od Bošnjaka, a onda recimo od Hrvata iz Hrvatske, dok su Hrvati koji žive u BiH naši koalicioni partneri. Ne smijemo zaboraviti i vanjske neprijatelje koji se mijenjaju kroz vrijeme. Strah nam ne da da racionalno primišljamo realnost i zato nas stalno druže u tom stanju.
Stereotipi i predrasude u velikoj mjeri određuju našu percepciju ljudi i događaja, a vlasti u Republici Srpskoj ih nemilice njeguju i koriste. Nema dana kada ne čujemo da su svi Bošnjaci muslimani, da su potencijalni teroristi koji jedva čekaju da ukinu Republiku Srpsku. Hrvati su ustaše, ali ih moramo trpiti zbog naših interesa. I dok su drugi prljavi, ružni i zli, mi smo najbolji, najljepši i najpametniji, mada to Zavod za statistiku ne pokazuje.
U ovakvim okolnostima teško je očekivati da će se pojaviti mnogo ljudi koji su spremi da prkose stavovima vlasti u Republici Srpskoj po bilo čemu, pa i ratnim zločinima.
Previše očekujemo od pojedinca.
P.S. Sada kada ste sve ovo pročitali, provucite sebe i pripadnike svoga naroda kroz ovo rešeto i vidjećete da se ne razlikujete od Srba, samo to nikada nećete priznati javno.
Preuzeto sa:
