Zašto na listi nema bosanskih autora?! Semezdin Mehmedinović reagirao na izbor 100 najboljih djela sa prostora ex-Jugoslavije

Poznati bosanskohercegovački književnik Semezdin Mehmedinović reagirao je povodom izbora 100 romana koji je objavio magazin "Velike priče", postavljajući pitanje gdje je nestala "pripovjedačka Bosna" i zašto na listi nema nekih od najznačajnijih autora bh. književnosti.

Podsjećamo, lista najboljih 100 romana sa prostora ex-Jugoslavije objavljena je prije nekoliko dana, a među prvih deset našla su se djela Ive Andrića "Na Drini ćuprija", "Prokleta avlija", "Travnička hronika"... Tu su i "Seobe" Miloša Crnjanskog, "Derviš i smrt" Meše Selimovića, "Nečista krv" Bore Stankovića, "Grobnica za Borisa Davidoviča" Danile Kiša, "Semper idem" Đorđa Lebovića, "Kad su cevtale tikve" Dragoslava Mihajlovića, "Kiklop" Ranka Marinkovića...

Analizirajući svih listu od svih 100 odabranih djela (koju možete pogledati ovdje), Mehmedinović smatra da na njoj zapravo uopšte nema bosanskih autora, bez obzira što se u vrhu liste nalaze i Andrić i Selimović. 

U svom komentaru postavlja pitanje: Gdje je nestala "pripovjedačka Bosna"? I nudi odgovor: 

- Nekoliko godina unazad, obratili su mi se iz magazina, tada u osnivanju, koji se zove „Velike priče“, da surađujem u njihovom glasilu i ja sam načelno pristao. Urednik, s američkim radnim iskustvom, uvjeravao me je kako namjerava osnovati magazin koji će svojim sadržajem podsjećati na „The Atlantic Magazine“ ili „Harper's Magazine“, što je bilo obećavajaće. Ubrzo, nakon toga sam vidio ko tamo piše, kako i šta piše, i odustao sam. U godinama sam odustajao od svih drugih poziva s te adrese. Uključujući i poziv da ponudim deset romana koji su, po mom uvjerenju, obilježili naše govorno područje. Ali šta je naše govorno područje? Prostor pseudoimperijalnog djelovanja u zemljama koje su susjedi Bosni, i koje već desetljećima podcjenjuju ono što iz nje dolazi.

Na listi bosanskih autora nema. Ako kažem da se otvara sa Andrićem i Selimovićem, kao bosanskim piscima, već čujem prigovore: A čiji su oni pisci? Pa, bosanski, po svome identitetu i identitetima svojih djela, čak i ako se oni sami ne bi složili s tim. Svejedno, niko se ne bi složio sa mnom.

Na listi Bosne nema. I sad se postavlja pitanje: gdje je nestala pripovjedačka Bosna?

Kako  je moguće da na listi nema: Nedžada Ibrišimovića, Irfana Horozovića, Tvrtka Kulenovića, Dževada Karahasana, Vitomira Lukića, da nabrojim samo nekolicinu. (Nema velikog stiliste Ibrišimovića, ali ima stilističar Dobrica Ćosić.)

Mene ima negdje na kraju (ugurali su me na 99. mjesto, tu je do mene i divna Daša Drndić, u magarećoj klupi).

I da se ovdje zaustavim. Kako je to moguće? Pa moguće je, jer iza ovog ne stoje ozbiljni izbori, nego ideološke predrasude. Daleko je, nažalost, „The Atlantic“, daleko je „Harper's Magazine“.

Posao pisca je bavljenje sobom, iz odgovornosti prema primarnim pitanjima koja postavlja sebi. Među mlađim autorima ima ovdje zaista zanimljivih pisaca. Ovdje srećemo feljtoniste, novinare. Ali koga je za to briga? A onda sve posljedice naše ekonomske situacije progovaraju u samom izboru liste. Jedan talentiran pisac pretvorio se u ulagivača čitaocima, sliziguz, a ovdje je na listi zapremio važnu poziciju. Kad su učestali njegovi načini podilaženja vlasti, kad se u svome obraćanju svijetu okrenuo prostačkom dodvoravanju čitateljima, prestao sam ga čitati. Jednu priču u kojoj piše iz perspektive svog djetinjstva i u kojoj se obraća noni s pitanjem:

„Piške li anđeli?“, (čuj, piške li anđeli?) pročitao sam. 
I od tada, prestao sam ga čitati.

Mislim se: Djeca su u svojoj ranoj fazi anđeli, sve dok ne postanu ljudi, i onda počnu sklapati liste od 100 romana za „Velike priče“ - zaključuje Mehmedinović.

(DEPO PORTAL/ad)