Zašto je Dilan Dog mnogo više od horor stripa?

Njegove priče otvaraju vrata čudovištima, duhovima i najmračnijim predjelima mašte, a iza njih nas dočekuju prepoznatljivi ljudski strahovi: samoća, gubitak, neuzvraćena ljubav i nemogućnost da razumijemo svijet.

Četiri decenije nakon nastanka, istraživač noćnih mora ostaje izvanredan primjer kako popularni strip može istovremeno zabaviti, uznemiriti i podstaći na razmišljanje.

Prvi broj pojavio se na italijanskim kioscima 26. septembra 1986. godine. Priču "L'alba dei morti viventi", odnosno "Zora živih mrtvaca", napisao je tvorac serijala Ticijano Sklavi, nacrtao Anđelo Stano, dok je naslovnicu uradio Klaudio Vila. Izdavač je bio tadašnji Daim Press, kasnije poznat kao Sergio Bonelli Editore. Tako je počela istorija jednog od najprepoznatljivijih junaka evropskog stripa.

Dilan je ubrzo prerastao početne okvire horor serijala. Njegova popularnost toliko je porasla da je početkom devedesetih u pojedinim mjesecima prodajom nadmašivao i Teksa, velikog junaka italijanskog kioskog stripa. Bio je to pokazatelj koliko je Sklavijev spoj strave, osjećajnosti i crnog humora pogodio senzibilitet publike.

Crvena košulja, crni sako i lice oblikovano prema britanskom glumcu Rupertu Everetu postali su njegov zaštitni znak. Živi u Londonu, na adresi Krejven roud 7, svira klarinet i sastavlja model jedrenjaka, dok njegov pomoćnik Gručo, izgledom zasnovan na komičaru Gruču Marksu, i najnapetije situacije prekida neumornim šalama.

Ipak, njegova najveća privlačnost leži u karakteru. Dilan sumnja, zaljubljuje se, pati i pokušava da razumije one pred kojima drugi zatvaraju vrata. Njegova ranjivost daje težinu susretima sa natprirodnim: čitalac prati čovjeka kojem je stalo, pa zato i opasnost djeluje bliže.

U najboljim pričama granica između čovjeka i čudovišta postaje uznemirujuće nejasna. Iza zastrašujućeg lica može se kriti nesrećno biće, dok se iza uglađenosti i društvenog ugleda otkriva surovost. Upravo takvi obrti daju serijalu moralnu i emotivnu dubinu.

Sklavijeva zasluga je i u tome što je popularni žanr otvorio za pitanja predrasuda, nepripadanja i odgovornosti prema slabijima. Akademsko istraživanje Danijelea Komberijatija, posvećeno prvim stotinu brojeva, izdvaja prava životinja, antirasizam i uključivanje marginalizovanih zajednica kao važne teme serijala.

Takvo čitanje objašnjava zašto Dilanove avanture ostaju u sjećanju i nakon što zaboravimo rasplet. Njihova snaga često je u neprijatnom pitanju koje ostave za sobom: koliko smo spremni da razumijemo nekoga ko nam djeluje stran?

Istovremeno, preplitanje filmskih, književnih i muzičkih referenci pretvorilo je strip u mjesto susreta različitih umjetnosti. Prepoznati omaž donosi dodatno zadovoljstvo, ali dobra priča funkcioniše i bez tog predznanja.

Na prostore tadašnje Jugoslavije Dilan Dog stigao je 1987. godine, posredstvom novosadskog "Dnevnika", i postepeno stekao kultni status među regionalnim čitaocima. Njegove avanture postale su dio odrastanja i zajedničkog kulturnog iskustva generacija ljubitelja stripa.

O tom uticaju govorio je i muzičar, pisac i urednik Dilanovih izdanja Marko Šelić Marčelo. U razgovoru za Radio Slobodna Evropa istakao je značaj serijala za vlastito stvaralaštvo i druge autore u Srbiji, naročito njegovu sposobnost da čitaoca nauči da zlo ne prepoznaje prema nečijem izgledu.

Zato povratak Dilanu Dogu vrijedi više od nostalgičnog prelistavanja starih svezaka. Njegove najbolje priče i dalje pružaju ono dragocjeno čitalačko iskustvo u kojem nas mašta odvodi daleko, a zatim vraća stvarnosti sa nešto više razumijevanja za druge. Među svim njegovim čudovištima, upravo je ta ljudskost najtrajnija.