Operacija Liga nacija samo što nije, rujanska uzbuđenja počinju uskoro. I to bez Zlatka Dalića, što je donedavno bilo nezamislivo. I bit će nam čudno nakon gotovo desetljeća pisati o nekom drugom, iako je u pitanju – stari izbornik. I iskreno, nikad dosta priča o Zlatku Daliću. I dok su ga jedni slavili, posve zasluženo jer je hrvatsku nogometnu reprezentaciju lansirao na svjetske visine, drugi su ga kritizirali na onaj naš znani način, s tvrdnjama poput onih “da bi s takvim igračima i prosjak osvajao medalje”. Srećom, Dalić nije tip kojeg komentari s portala mogu izbaciti iz takta…
Njegov život u pozadini nogometa je tih i miran, oslonac traži u obitelji, vjeri, bliskim prijateljima i duševnom miru. Tko ga je upoznao znati će o čemu piše autor ovih redaka. S dodatkom, kada sjedite s Dalićem, razgovarate, pa čak i ako imate neke prijepore, nogometne ili životne, osjetite neki mir, spokoj i harmoniju, piše Dnevno.hr.
Moj prvi dojam
Imamo sreću da ga poznajemo još od igračkih dana, pa preko ranih trenerskih u Varaždinu gdje je “šegrtovao” kod Ćire Blaževića. Nitko tada nije mogao pretpostaviti Dalićev uzlet, bio je tek jedan od mnogih bivših nogometaša koji je namjeravao biti trener…
Ruku na srce, 13. izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, od svih svojih prethodnika bio je najmanje znan u javnosti nakon svog ustoličenja na klupi “vatrenih”. Što i ne mora biti čudno, igračka karijera bila mu je mahom još za bivše države, a kao stručnjak se ponajviše ostvario na Bliskom istoku. I danas, kad je izbornik, detalji njegovog životnog puta teško izlaze na svijetlo javnosti. Što i ne mora biti čudno s obzirom u kako užurbanom i imperativnim uspjehom opterećenim okolnostima živimo.
Kakav je Dalić bio nogometaš? Dobar! Ne, nije bio među najboljima, ali je bio igrač, vezni igrač, kojeg su treneri voljeli. Ipak, dugo je tražio svoju afirmaciju, na mnogim stranama.
Nije se ‘vucarao’ po medijima
Došao je u Hajduk iz Troglava kao sedamnaestogodišnjak (1983.), trsio se, trudio no teško je dolazio do prve momčadi. Odaslan je na posudbu u vinkovački Dinamo 1986. godine, no sljedeće godine opet je vraćen u Hajduk. Gdje mu nije pružena prava prilika, bio je to tada jaki Hajduk Stanka Poklepovića koji je dolazio do četvrtfinala Kupa Uefa, ispavši nesretno od Waregema. Nakon jedne sezone u Hajduku gdje je za prvu momčad odigrao tek nekoliko utakmica otišao je u podgoričku, tada titogradsku Budućnost.
I ne, nikad se nije volio producirati po medijima, nije trčao za novinarima, nije se žalio kako se drugi igrači tretiraju, on je skromno radio svoj posao. Neki se sprdaju s njegovim rječnikom gdje često spominje riječ — ponizan. Nemojte ljudi, Zlatko Dalić zaista je ponizan i dobar čovjek, te stručnjak koji na svoj karakterističan način obavlja svoj posao.
Pamtimo ga se iz tih varaždinskih trenerskih dana. Sjećate se Ćire Blaževića. Znao je glasno podviknuti na Dalića,, te rješi ovo, te rješi ono, te što radiš, pa zašto ne radiš. Kao dobar učenik sve je trpio, usvajao znanje, nije se s Ćirom konfrontirao, iako je “trener svih trenera” znao biti na krivom kolosjeku. Tu se neminovno Dalić naučio diplomaciji u komunikaciji.
Postao zaštitni znak
Dalić se nikad nije bojao izazova, novih sredina, potvrđivao je to i kao igrač i kao trener. Odigrao je sezonu za Budućnost, a onda je transferiran u mostarski Velež gdje je u dvije sezone dosta igrao, no srce i um su htjeli više. Malo je poznato da je Dalić u vrlo osjetljivom periodu svoje karijere bio u Domovinskom ratu. Stavio se na raspolaganje HVO-u i branio je svoje rodno Livno. Nije bio na prvoj crti bojišnice, ali pomagao je kako god je mogao u obrani svoje domovine.
Promijenila se država, sve se izokrenulo, a Dalić je otišao u varaždinski Varteks koji je dekretom ubačen u Prvu hrvatsku nogometnu ligu, a Dalić je postao jedan od zaštitnih znakova novog prvoligaša koji je mnoge iznenadio kvalitetom.
Četiri sezone igrao je za Varteks, više od sto utakmica, zabio i više od desetak golova, briljirao u nekim dvobojima i opet je stigao poziv iz splitskog Hajduka. U trećem navratu našao se u Hajduku, ne i snašao. U dvije sezone je igrao, no nije bio naročito u prvom planu pa se opet vratio u Varteks gdje je odigrao još dvije sezone, a završio je igračku karijeru s 34 godine.
Želio je biti trener
Nije se dvojio, želio je biti trener. Sjećamo se jednog razgovora s njegovim kolegom, danas i pomoćnikom u reprezentaciji, Marijanom Mrmićem, sjajnim vratarom koji je došao i do reprezentacija u Blaževićevom mandatu.
“Bit će Dalić pravi stručnjak, voli učiti, voli pitati, a kad je bio igrač stalno se nešto raspitivao, čudio, usvajao znanja, nema trenera i igrača kojeg ne bi nešto pitao. Nekima je bio dosadan, nije posustajao”.
Činilo nam se to tada kao neki usputni zaključak suigrača. Bio je i trener i sportski direktor Varteksa, a u središte pozornosti počeo je dolaziti kao pomoćnik Ćire Blaževića u Varteksu.
Drag i znatiželjan
“Uzeo sam ga jer je bio simpatičan, drag i znatiželjan. Vidio sam i da je vrijedan. A da me stalno nešto pitao, jest. Sve ga je zanimalo. Puno sam mu govorio da je silno bitno kakav dojam ostavlja i kod igrača i kod novinara i kod uprave kluba. Ako ćete pravo i onda mi je djelovao prepristojno, mora biti malo rauber. Zato i ističem da mu ona svojevremena isprika Kramariću nije bila potrebna. Uglavnom, osjetio sam da je veliki radnik, a takvog pomoćnika svaki trener voli imati”, govorio nam je Ćiro Blažević.
Njegova posvećenost nogometu mnoge je impresionirala. Pa i njegovog prijatelja, reprezentativca i sakupljača umjetničkih djela, Davora Vugrineca:
