Vrganji mame berače: Gdje ih ima i šta treba znati?

S dolaskom prvih jesenskih kiša i padom temperature, počinje sezona berbe koja mnogim kućanstvima donosi dodatni prihod, a otkupljivačima puni skladišta kvalitetnom robom spremnom za daljnju preradu i izvoz.

Vrganj je lako prepoznatljiva gljiva zahvaljujući svom karakterističnom izgledu, prenosi Agroklub.

Klobuk je polukružnog do jastučastog oblika, boje od svijetlo smeđe do tamno kestenjaste, promjera najčešće od 5 do 20 centimetara, mada u povoljnim uslovima može narasti i znatno veći. Površina klobuka je glatka, ponekad blago sluzava u vlažnim uslovima.

Ono po čemu se vrganj razlikuje od mnogih drugih gljiva jest donja strana klobuka - umjesto listića, ima spužvastu strukturu sa sitnim porama, bijele do žućkasto-zelenkaste boje kod mladih primjeraka, koja s vremenom tamni.

Stapka (drška) je bijelo-smeđa, deblja pri dnu, s karakterističnom mrežastom teksturom u gornjem dijelu. Meso je čvrsto, bijelo i ne mijenja boju na presjeku (ili se tek blago zarumeni), što je važan detalj za razlikovanje od otrovnih vrsta koje na presjeku plave ili crvene.

Vrganj raste u mikorizi s listopadnim drvećem i četinjačama pa su njegova najbolja nalazišta:

Pravilna berba je ključna i za očuvanje gljive kao proizvoda i za obnavljanje micelija u zemljištu. Vrganj se ne čupa iz zemlje, već se pažljivo odreže nožem pri samoj osnovi drške, kako bi micelij ostao neoštećen za narednu sezonu.

Beru se isključivo mladi i srednje stari primjerci. Prezreli vrganji imaju omekšalu, sluzavu spužvastu strukturu i brzo propadaju, što ih čini neprikladnim za otkup.

Nakon rezanja, rupa u zemlji se lagano prekrije lišćem ili mahovinom. 

Gljive se transportuju u pletenim korpama, nikako u plastičnim vrećicama jer se u njima brzo zagrijavaju i kvare. 

Preporučuje se berba u jutarnjim satima, kada su gljive svježije i lakše se čiste od zemlje i lišća.