Više oružja, manje blagostanja: Evropa pred bolnim izborom

Utku Asker, dopisnik agencije Anadolija za strateške analize, ocjenjuje da evropski problem prevazilazi povećanje vojnih budžeta. Prema njegovoj analizi, promjene u međunarodnom odnosu snaga potresaju društveni dogovor na kojem su evropske države gradile blagostanje, političku stabilnost i povjerenje građana.

Poslije Drugog svjetskog rata evropske države razvijale su modele socijalne države uz američku vojnu zaštitu, ostavljajući Vašingtonu veliki dio odbrambenog tereta i tako stvarajući više prostora za socijalnu potrošnju.

Ta garancija, koja je trajala kroz Hladni rat i nakon njega, podrazumijevala je više od vojne zaštite. Iako su pojedine zemlje zadržale određeni stepen vojne samostalnosti, američka podrška održavala je širi poredak zasnovan na institucijama i političkom dogovaranju unutar EU.

Međutim, rat Rusije i Ukrajine, a zatim i zahtjev Donalda Trampa da saveznici sami preuzmu veći dio odgovornosti za odbranu, otvorili su pitanje pouzdanosti tog štita.

Asker smatra da se zato preispituje i evropski socijalni model razvijen pod njegovom zaštitom.

Američki državni sekretar Marko Rubio rekao je 7. oktobra, ispred Partenona u Atini, da bi Evropa mogla da se "probudi iz dugog sna", tvrdeći da treba da povrati izgubljeno civilizacijsko samopouzdanje.

Autor analize smatra da takvo objašnjenje problem svodi na nedostatak volje, dok su njegovi uzroci dublji. Povlačenje američke podrške, ocjenjuje, neće biti nadoknađeno samo dodatnim procentima izdvajanja za vojsku, jer se mijenjaju temelji dugogodišnjeg društvenog dogovora.

Uz američki bezbjednosni kišobran, evropske zemlje mogle su dio sredstava koja bi inače trošile na vojsku i naoružanje da usmjere na socijalni mir i blagostanje.

Ipak, Asker naglašava da socijalna država nije bila samo američki poklon. Nastala je i zahvaljujući evropskim klasnim borbama i socijaldemokratskim tradicijama.

Ni američko preuzimanje bezbjednosnog tereta nije bilo isključivo izraz velikodušnosti. Vašington je nastojao da spriječi sovjetsku dominaciju Evroazijom.

Poslijeratni evropski prosperitet, prema ovoj analizi, zato se ne može odvojiti od prednosti koje je donosio bipolarni svjetski poredak. Iako je Hladni rat odavno završen, udobnost tog modela opstajala je i političkom inercijom, koja sada slabi.

Britansko iskustvo pokazuje da odnos vojnih obaveza i socijalne potrošnje može djelovati i u suprotnom smjeru.

London je 1968. godine, suočen sa troškovima razvoja socijalne države i globalnim imperijalnim obavezama, odlučio da povuče snage iz područja istočno od Sueca. Bezbjednost Zaliva time je praktično prepustio SAD.

Evropa je danas, smatra Asker, pred obrnutim procesom: rastuće vojne potrebe stvaraju pritisak na socijalnu potrošnju.

Preispitivanje američkog prisustva u Evropi, povezivanje buduće podrške sa izdvajanjima za odbranu i retoriku o "NATO-u 3.0" autor tumači kao vraćanje tereta evropskim državama.

Kada oslabi spoljašnja "bezbjednosna subvencija", nastali jaz mora se nadoknaditi sopstvenim sredstvima, čime odbrana dolazi među najvažnije budžetske prioritete.

Evropske vlade pokušavaju istovremeno da izgrade uvjerljivo vojno odvraćanje, očuvaju socijalnu državu i zadrže fiskalnu i političku stabilnost.

Asker smatra da je teško ostvariti sva tri cilja odjednom i da izbor bilo koja dva zahtijeva ustupke kod trećeg.

Njemačka je, koristeći ublažena fiskalna pravila, posegnula za rekordnim zaduživanjem za odbranu i infrastrukturu, čime dio računa prenosi na budućnost.

U Francuskoj su pokušaji smanjenja budžetskog deficita, uz političku nestabilnost, podigli prinose na državne obveznice. Autor to vidi kao pokazatelj koliko istovremeno očuvanje odbrane i socijalne potrošnje može opteretiti javne finansije.

Nizozemska je, prema analizi, dio povećanih vojnih troškova finansirala na račun socijalnog modela. Neusklađivanje poreskih razreda sa inflacijom donijelo je indirektni "doprinos slobodi", koji više opterećuje građane sa nižim prihodima, dok su sredstva oslobađana i smanjenjem zdravstvenog budžeta.

Španija i Italija zasad su među državama koje odbranu zadržavaju kao manje važan prioritet.

Madrid tvrdi da vojne ciljeve može ostvariti uz znatno manju potrošnju. Italija je, prema Askerovoj ocjeni, dio postojećih budžetskih stavki preimenovala u odbrambene rashode kako bi na papiru dostigla NATO-ov prag izdvajanja.

Svaki pristup, upozorava autor, ima drugačiju cijenu.

Zaduživanje opterećuje buduće generacije, smanjenje socijalnih davanja neposredno pogađa penzionere, pacijente i građane sa nižim prihodima, dok izbjegavanje vojnih izdataka narušava povjerenje istočnoevropskih saveznika i položaj države unutar NATO-a.

Stranke političkog centra tako svakom odlukom rizikuju gubitak podrške dijela birača, dok neodlučnost dodatno slabi povjerenje u tradicionalnu politiku.

Asker smatra da krajnja desnica svoj uspon gradi i na obećanju navodno jednostavnog izlaza iz ovog problema.

Dok stranke centra teško saopštavaju biračima da su određena odricanja neizbježna, krajnja desnica preusmjerava raspravu na pitanje ko uopšte treba da koristi socijalnu zaštitu.

Prema toj političkoj formuli, novac za odbranu mogao bi se obezbijediti smanjivanjem izdvajanja za migrante, Brisel ili Ukrajinu, uz ograničavanje socijalnih prava prema državljanstvu, kulturnom identitetu i pripadnosti domaćem stanovništvu.

Ovaj pristup, poznat kao "socijalni šovinizam", privlačan je jer obećava očuvanje postojećeg standarda bez odricanja sopstvenih birača, prebacujući račun na druge.

Međutim, autor ocjenjuje da takva obećanja nisu matematički održiva: jaz nastao povećanjem vojnih rashoda prevelik je da bi se zatvorio samo smanjivanjem pomoći migrantima ili inostranstvu.

Kao primjere političkog trošenja i ovih stranaka navodi gubitak vlasti Fidesa Viktora Orbana u Mađarskoj i pad podrške Švedskim demokratama na septembarskim izborima. Njegov zaključak je da ni krajnja desnica, kada preuzme odgovornost za vlast ili podržava vladajuću koaliciju, ne izbjegava političku cijenu.

Najrealističniji izlaz Asker vidi u zajedničkom zaduživanju, uklanjanju dupliranja kapaciteta u odbrambenoj industriji i ravnomjernijoj podjeli tereta.

Takav pristup podrazumijevao bi i saradnju sa potencijalnim partnerima, bez njihovog isključivanja iz političkih razloga.

Međutim, smatra da insistiranje krajnje desnice i pojedinih vlada na nacionalnom suverenitetu, uz političko potkopavanje mogućih partnerstava u vojnoj industriji, slabi osnovu za zajedničko rješenje.

Asker ocjenjuje da pojedine američke kritike Evrope imaju osnovu, ali da način na koji Vašington pokušava da riješi problem nosi ozbiljne rizike.

Ukazuje na približavanje evropske krajnje desnice Trampu i njegovim republikanskim saveznicima. Rubiovo pozivanje na antimigrantska osjećanja i strah od "gubitka civilizacije" tumači kao podršku političkom jeziku koji se širi Evropom.

Tu vidi i ključnu protivrječnost: SAD traže da Evropa preuzme veći bezbjednosni teret, dok istovremeno daju legitimitet pokretima koji otežavaju zajednički evropski odgovor.

Prema njegovoj ocjeni, Vašington tako podržava političke snage koje mogu oslabiti upravo onu evropsku samostalnost koju zahtijeva.

Bezbjednost više nije privremeno krizno pitanje, već trajno pitanje državnih budžeta, naglašava autor.

Smatra da će stranke centra nastaviti da gube podršku ako ne objasne izbore između socijalne zaštite, odbrane i fiskalne stabilnosti, bez obzira na veličinu spoljne prijetnje.

Kao važan primjer izdvaja nordijske države, koje imaju snažne sisteme socijalne zaštite, ali su posljednjih godina i među zemljama sa visokim procentualnim izdvajanjima za odbranu.

To, prema njegovom mišljenju, pokazuje da je promjenu moguće sprovesti kada postoji povjerenje u državu i kada građani razumiju zašto su određena odricanja potrebna.

Pred Evropom su, prema Askerovoj analizi, dva pravca: zajednička podjela tereta kroz evropske mehanizme ili povlačenje država u sopstvene okvire, uz štednju, proteste i sve oštrije političke, etničke i kulturne podjele.

Pozivajući se na teorijski okvir Keneta Volca, autor podsjeća da promjena međunarodnog sistema zahtijeva ponovno usklađivanje državnih ciljeva i raspoloživih sredstava. Socijalni model teško može opstati ako nema sredstava za sopstvenu zaštitu.

Slabljenje američkog kišobrana zato bi moglo postati prilika za evropsko "strateško sazrijevanje", ukoliko vlade prihvate problem i konstruktivno sarađuju međusobno i sa saveznicima.

U suprotnom, upozorava Asker, Evropa bi mogla izgubiti ambiciju snažne socijalne države i zajedničke budućnosti, dok bi njen novi društveni dogovor sve više oblikovala politika straha.