'SB' NA VIJEST O ODLASKU HALIDA BEŠLIĆA: Značaj i utjecaj, Bešlićevu ljudsku i muzičku veličinu, Džej je opisao u jednoj rečenici - 'Bog je na nebu, a Halid na zemlji'

Piše: DINO BAJRAMOVIĆ 

Otišao je Halid Bešlić. Sve stane u jednu riječ: Gromada. Ljudska, moralna, muzička, pjevačka.

Beogradskom pjevaču Džeju Ramadanovskom za opis legende dovoljna je bila jedna rečenica: “Bog je na nebu, a Halid na zemlji.” Rekao nam je to na koncertu u zagrebačkoj Areni 23. oktobra 2009. godine. Bilo je to sedam mjeseci nakon saobraćajne nesreće u blizini Sarajeva u kojoj je bio teško povrijeđen. Danas ni Džej više nije među nama.

Na koncert je ekipu Slobodne Bosne Halid Beščić pozvao na okupljanju povodom godišnjice smrti velikog bosanskohercegovačkog pisca i kolumniste naše novine Darija Džamonje 15. oktobra te godine u kafani “Šetalište”.

“PITAJU SE MNOGI, A JA SE BAŠ NEŠTO I NE PITAM”

U junu 2009., dok se još oporavljao, posjetili smo Halida u Semizovcu, gdje je imao motel i benzinsku pumpu. Utrkivali su se mediji iz svih krajeva bivše Jugoslavije dva mjeseca prije toga ko će brže, bolje, cjelovitije, efikasnije i, naravno, ekskluzivnije, intervjuisati Halida Bešlića za vrijeme njegovog oporavka nakon saobraćajne nesreće iste godine. Na naše izvinjenje što nismo bili u prvim redovima onih koji su mu pružali podršku tražeći intervju, Halid je rekao: “Pravo da vam kažem, spasili ste me! I mene ova frka iscrpljuje, ali šta ću, moram.”

Konstatovali smo da mu je karijera odavno izgrađena i da su stvoreni svi uslovi za normalan i lagodan život, ali nas je prekinuo: “Ma, nije to baš tako. Ja sam uvijek razmišljao o tome da sve može nestati u sekundi. Ja nisam čekao da mi se nešto desi, pa da... Uvijek sam znao da postoji gornji i donji nivo svake priče. Milion je primjera, situacija, raznih ljudi, a ja puno toga znam. Od mog djetinjstva pa do danas, A, pogotovo danas u ovo, da tako kažem, potrošačko, trgovačko vrijeme. Kada neki kažu: ‘E, sad sam obezbijedio svoj život.’ Pa, kako si ga to obezbijedio? U ovom turbulentnom ekonomskom, dinamičnom, recesijskom životu niko nije suveren niti siguran.”   

Halid Bešlić (Foto: Arhiv)     

Od tog 10. marta stalno smo se pitali zašto se to dogodilo dobrom čovjeku Halidu Bešliću. “Pitaju se mnogi, a ja se baš nešto i ne pitam. Sudbina, sigurno. Sudbina je da se nakon manjeg nastupa u Portorožu, a pogotovo nakon sjajnih, velikih koncerata u Splitu i u Slavonskom Brodu, vratim u Sarajevo i budem potpuno opušten, sretan, da uživam u svemu što sam napravio. Da sam malo čvršće držao taj volan, možda bih izbjegao tako strašan udar. Možda bih se lagano ugruvao, ali to ni izbliza ne bi bilo ovako”, govorio nam je Halid u hladu restoranske bašte tog junskog dana.

A čega se sjećao iz tog kobnog jutra, pitali smo ga: “Sjećam se da sam pokušao zakočiti, da sam proklizao... I nisam ni znao da mi je oko nastradalo, već nos, usta, jezik. Prvo sam nazvao menadžera Damira Tigra, koji mi je posljednji po redu u imeniku u mobitelu, a onda Adnana Terzića koji je prvi po redu. Da bi potom Damir nazvao mog sina Dinu. Potom su došla kola hitne pomoći, ali toga se ne sjećam. Pričaju mi da sam u hitnoj rekao: Vrijeme je da spavam.”

Kad god bi dolazio u Semizovac, i odlazio prema Sarajevu, uvijek bi prolazio pored mjesta saobraćajne nesreće. Mnogi, da im se dogodilo nešto slično kao njemu, nikada ne bi ni prošli tom cestom. O čemu je razmišljao? “Nasmijem se. Zar je moguće? Šega mi ja kad vidim svoje slupano auto i to mjesto, ne mogu da vjerujem da je to tako. Ali, eto...”, odgovorio nam je.

*****

“POSLIJE TITA, NIKOGA NISU ŽALILI KAO MENE”

A sada ćemo se prisjetiti seta kratkih pitanja i odgovora iz tog teksta.

Da li ste uspjeli pročitati barem deset posto poruka, želja za Vaš što brži oporavak?

Nisam, ne čitam poruke, prenose mi ih. Govore mi da sam dobijao poruke iz čitavog svijeta. Najviše iz bivše Jugoslavije. Hrvatska je prednjačila.

Mene to nije iznenadilo, ali Vi kažete da jeste?

Ovo nije normalno! Znam da sam omiljen, ali ovo je, kako mi pričaju, bila tuga na razini Titove smrti. Nikoga poslije njega nisu žalili kao mene.

U dicso baru “Campari & Fanovi” u Virovitici, poštovaoci Vas i Vaše muzike 6. juna su organizovali “Večer podrške Halidu Bešliću”.

Znam, to mi jako puno znači. Hvala im!

I dalje se kvalitetno zezate sa svačim, pa i sa samim sobom?

Znaš kako u onom filmu “Ovo malo duše” kaže jedan od glumaca: “Đe neće?!” Sretan sam da mi nije nestao osjećaj za šegu i šalu.

Možete li se prisjetiti najljepše poruke koju ste primili, koju su vam prenijeli?

Mnogo ih je. Ali, evo jedne nezaboravne: pričao mi je prijatelj iz Tomislavgrada. Ima bolesno dijete, pa ga vodio u Hrvatsku kod velečasnog Zlatka Sudca, na iscjeljenje. Pitao je djevojčicu vlč. Sudac šta bi najviše voljela da joj se desi. “Ja bih najviše voljela da ozdravi Halid”, reče mala.

Bila je i poruka: “Pomolimo se, braćo pravoslavci. Halid je i naš pevač.”

“Hahahahaha... a ja sam čuo ovu: “Bože, pomozi dobrom čoveku.”

Kolege sa estrade, valjda sve odreda, ili su Vas posjetile, ili nazvale, ili Vam barem poslale poruku.

Zove me Dragana Mirković i kaže: “Halide, ti jako dobro znaš šta je estrada, više puta bila sam razočarana. Ali sada je bila na visini zadatka!“ 

******

Potpisnik ovih redova radio je intervju sa Halidom 2001., pred njegov koncert u “Skenderiji”. U našu tadašnju redakciju, u zgradi “Svjetlosti”, u ulici Muhameda Kantardžića na broju 3 i na 4. spratu, došao je sa menadžerom Farukom Drinom. “Otkad sam počeo pjevati, ne znam šta je kokuzluk”, rekao je, a velikom prostorijom prolomio se smijeh. Samo se Halid smijao tako iskreno, hrapavo-glasno, a u isto vrijeme i dječaki naivno.

Čuli smo da su u njegovom stanu u Stuttgartu, tokom rata, ljudi u tranzitu spavali i na podu. I nije se znao tačan broj ni približno koliko ih je fluktuiralo kroz tu stambenu jedinicu. “Krenem u WC u dva, tri ujutro, zapnem za čovjeka, upalim svjetlo, prvi put ga vidim. Pitam ga, otkud ti, kaže - “Iz Kaknja.” Mislim, otkud ti ovdje - “Pa, eto, naletio.” Pa, kako si ušao - “Na vrata. Otvorila mi Sejda.” (Halidova supruga, op.a.) Opet smijeh.   

Halid sa suprugom Sejdom (Foto: Arhiv)

U sarajevski kafić “Nostalgija” kod Kože, može biti tri, četiri godine poslije, ušao je Halid. Zvali su ga novinar Ahmed Burić i pjesnik Benjamin Isović da dođe. Bilo je tu još ljudi, među njima i Radivoje Raša Andrić, reditelj iz Beograda rođen u Sarajevu. Gledao je u Halida kao u kralja, cara, Hailea Selasija, i nije mogao vjerovati šta se dešava.

U jednom trenutku, šapnuo je novinaru Emiru Imamoviću: “Pirke, ovaj Halid isto neki ortak iz kvarta.”