Na razbijene kamene cvjetove Partizanskog spomen-groblja Andrej Josifovski Pijanista odgovorio je novim, privremenim pločama i cvijetom prkosa. Instalaciju „Cvat slomljenih snova“ napravio je u sklopu Street Arts Festivala Mostar, nakon priprema tijekom kojih je čitao Bogdana Bogdanovića, proučavao njegovu arhitekturu i pokušavao odgovoriti na pitanje ima li pravo išta dodati jednom od najvažnijih memorijalnih kompleksa na ovim prostorima.
Replike Bogdanovićevih kamenih cvjetova izrađene su od laganih materijala i predviđene su kao privremena intervencija. Njihov smisao nije nadomjestiti uništene ploče, nego još jednom pokazati što je izgubljeno te pozvati na obnovu memorijala koji je godinama izložen propadanju i vandalizmu.
Andrej Josifovski rođen je 1990. godine u Beogradu. Doktor je arhitekture i izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, gdje se bavi arhitektonskim konstrukcijama i njihovim ispitivanjem nedestruktivnim metodama. U umjetnosti se potpisuje kao Pijanista, a tijekom godina prošao je put od murala i portreta na gradskim pročeljima do velikih instalacija, performansa i gerilskih intervencija u javnom prostoru.
Među radovima koji su mu donijeli međunarodnu pozornost je „Save Our Home“, portret televizijskog autora i ekološkog aktivista Jovana Memedovića izrađen od 4.000 plastičnih boca prikupljenih iz rijeka. Za taj je rad 2021. godine dobio nagradu 43. Salona arhitekture u Beogradu te nagradu za umjetničko postignuće organizacije Emerging Europe u Bruxellesu.
Ekološka instalacija „This Waste Is Not a Toy“ nagrađena je dvije godine poslije na 45. Salonu arhitekture, dok je za rad „Flor Republike“ 2025. dobio posebnu nagradu 57. Majske izložbe ULUPUDS-a.
Bio je dio autorskog tima koji je Srbiju predstavljao na 16. Venecijanskom bijenalu arhitekture, izlagao je na međunarodnoj izložbi Arte Laguna Prize, a danas je i njezin ambasador. Osnivač je i umjetnički direktor međunarodnog Runaway festivala ulične umjetnosti u Beogradu.
Dok tijekom razgovora na telefonu prolazi kroz vlastite radove, izmjenjuju se portret Novaka Đokovića na teniskoj zemlji, Memedović izrađen od plastičnih boca, svjetleća skulptura falusa postavljena ispred gradske skupštine, golema zlatna četka za WC nazvana „Zlatni cvijet“, raspeti Krist na stupovima s nadzornim kamerama, prometni znak „Jednosmjerna Srbija“, intervencija „Preobraženje“ na spomeniku Stefanu Nemanji te simbolično „prekrajanje“ prostora oko kompleksa Generalštaba.
„Za svaki od njih postoji tisuću priča“, govori prije nego što razgovor vraća na Mostar, Bogdana Bogdanovića i razbijene kamene cvjetove na Bijelom Brijegu.
HERCEGOVINA.INFO: Kada su vas organizatori Street Arts Festivala pozvali u Mostar, jeste li odmah znali što ćete raditi?
ANDREJ JOSIFOVSKI: „Ne. Prvo sam ih pitao koji su problemi grada i što bih ja ovdje uopće mogao napraviti. Kada dolazite u grad koji nije vaš, morate znati gdje ste došli. Čim su spomenuli Partizansko spomen-groblje Bogdana Bogdanovića, upalila se lampica koja se više nije ugasila.
Mislim da je ovo rad za koji sam se najduže pripremao. Odmah se pojavilo pitanje odgovornosti. Što ja sada dodajem spomeniku Bogdana Bogdanovića? Tko sam ja da dođem iz Beograda i nešto objašnjavam Mostaru?
Znao sam i da će biti komentara u smislu: ‘Evo, došao nam je Srbin popovati.’ Ali to nije moglo biti važnije od samog mjesta i onoga što mu se dogodilo.“
Bogdana Bogdanovića nazvali ste svojim profesorom.
„Čitao sam njegove knjige i tekstove koje su drugi pisali o njegovu životu i radu. Iz svega toga vrlo je jasno da ovo nije neka lokalna stvar i nije samo ono što ovdje zovete "Partizom". Ovo je svjetska stvar.
Kod Bogdanovića postoji nešto bezvremensko, magijsko i trajno. Netko je u jednom od tekstova napisao da će, čak i ako njegovi cvjetovi nestanu i sve se ugasi, na livadama izniknuti novi, divlji cvjetovi koji će ponovno obilježiti to mjesto.
Bogdan Bogdanović je moj profesor, iako se nikada nismo sreli, barem ne na ovom svijetu.“
Prije Mostara intervenirali ste i na Bogdanovićevu Slobodištu u Kruševcu.
„U lipnju sam tamo radio projekt jer se na prostoru memorijala pokušavalo graditi nešto što mu ne pripada. Na velikom kamenom žrvnju uklesane su riječi: ‘Pod ovim nebom, čovječe, uspravi se.’
Napravio sam njihovu repliku u velikom mjerilu. Trava je bila pokošena u krugu, a riječima ispisanim sijenom pokušao sam ponovno naglasiti ono što je Bogdanović ostavio.
Mostar je nastavak tog razgovora s njim, ali je ovdje zadatak bio mnogo osjetljiviji. Radio sam replike njegovih spomen-ploča. Pitanje je jesu li to uopće klasične nadgrobne ploče. Ja ih doživljavam kao cvjetove, kao presječena stabla i prekinute živote mladića i djevojaka koji su dali život za grad živih.“
Kako je nastao naziv „Cvat slomljenih snova“?
„Bogdanović je, kada su početkom devedesetih ponovno krenuli ratovi, govorio o ljudima kojima je barem trebalo ostaviti pravo na ljepotu snova. Mene je upravo to pravo na ljepotu snova proganjalo dok sam pripremao rad.
Kada na Partizanskom pogledate sačuvana imena i godine, shvatite da su ondje uglavnom mladići i djevojke od 18 ili 19 godina. Tada sve dobiva smisao: presječeno stablo, mladost prekinuta u korijenu i grad mrtvih koji gleda prema gradu živih.
Onda se postavlja neugodno pitanje: zašto su ti ljudi dali živote? Obranili smo se od okupatora i fašizma, a danas ponovno imamo fašiste u vlastitim redovima.
Oni koji su razbijali ploče sijali su mržnju. Moj je odgovor da iz te mržnje treba izrasti prkos. Zato se pojavljuju novi cvjetovi i nove ploče, ali one nisu zamjena za original. Rad poziva na obnovu cijelog memorijala.“
Partizansko spomen-groblje 2023. godine uvršteno je među sedam najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Europi. Europski stručnjaci ponovno su upozorili na zanemarivanje, vandalizam i izostanak učinkovite institucionalne reakcije. Kako je izgledao vaš prvi susret s prostorom?
„Bio sam pripremljen. Vidio sam fotografije, znao sam što se dogodilo i puno sam čitao. Ali kada dođete tamo, ipak je drukčije.
Imate djelo svjetske vrijednosti, jedan od najvažnijih spomenika antifašizma na ovim prostorima, i dopuštate da bude među najugroženijima u Europi. To dovoljno govori gdje se kao društvo nalazimo.
Uništavanje tih ploča nije samo razbijanje kamena. Uništava se memorijalna cjelina, sjećanje i poruka zbog koje je napravljena. To nije nešto što treba promatrati kao izolirani vandalizam i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.“
