Velikani koji nikada nisu osvojili “Zlatnu loptu”

Zlatna lopta od osnivanja 1956. godine predstavlja jedno od najprestižnijih individualnih priznanja u nogometu. Njome se proglašavao najbolji igrač u Evropi za kalendarsku godinu, a odnedavno se vrednuje učinak tokom sezone.

Od 1995. pravo na nagradu prošireno je na igrače iz cijelog svijeta. Velikani poput Pelea i Diega Maradone ranije nisu ispunjavali uslove, čak ni na vrhuncu karijera. Značaj priznanja otada je samo rastao.

Ipak, mnogi velikani koji su ispunjavali uslove nikada nisu pobijedili. Njihovi uspjesi zasluživali su veće priznanje novinara, igrača i trenera koji učestvuju u glasanju.

Zlatna lopta za 2026. bit će dodijeljena u ponedjeljak u Londonu. Glavni kandidati su Harry Kane i Lamine Yamal. Kane je blagi favorit, a ovo bi mu mogla biti posljednja prilika za pobjedu, piše SportsMole.

Yamal ima tek 19 godina i već pripada svjetskom vrhu. Prošle sezone osvojio je La Ligu s Barcelonom, a zatim Svjetsko prvenstvo sa Španijom.

Kane je s Bayernom osvojio prvenstvo i kup u sezoni 2025/26. Potom je pomogao Engleskoj da bude treća na Svjetskom prvenstvu 2026. I dalje odlučuje najveće utakmice, ali teško će nadmašiti taj učinak u sezoni 2026/27.

Sports Mole izdvaja velikane kojima je nagrada izmakla.

Ferenc Puskas: Zlatna lopta ostala je nedostižna

Da je nagrada ustanovljena nekoliko godina ranije, Ferenc Puskas gotovo sigurno bi je osvojio. Mađarska legenda bila je član čuvene „Zlatne ekipe“, koja je pomjerala granice nogometa pedesetih godina prošlog stoljeća. I danas se ubraja među najbolje napadače svih vremena.

Neuspjeh Mađarske na Svjetskom prvenstvu 1954. ostao je jedno od najvećih iznenađenja u historiji nogometa. Ta reprezentacija nije uspjela osvojiti naslov, uprkos svom izuzetnom kvalitetu. Samo dvije godine kasnije u zemlji je izbila revolucija, nakon koje se legendarna ekipa raspala.

Te okolnosti odvele su Puskasa u Real Madrid 1958. godine. U madridskom klubu postigao je 242 gola u 262 utakmice. Osvojio je pet naslova prvaka Španije i tri Kupa evropskih prvaka.

Njegov učinak bio je posebno impresivan jer je igrao sve do kasnih tridesetih godina. Ni takvi nastupi, međutim, nisu mu donijeli najveće individualno priznanje. Najbliži osvajanju nagrade bio je 1960, kada je zauzeo drugo mjesto. Tako je jedan od najvećih napadača ostao bez ovog trofeja.

Thierry Henry

Thierryja Henryja mnogi smatraju najboljim napadačem u historiji Premier lige. U najvišem rangu engleskog nogometa proveo je manje vremena od brojnih konkurenata. Ipak, njegov golgeterski učinak bez problema može stati uz njihov.

Bio je član Arsenalove ekipe koja je 2004. završila prvenstvo bez poraza. Dvije godine kasnije predvodio je „Topnike“ do njihovog prvog finala Lige prvaka. Kasnije je prešao u Barcelonu i u završnom dijelu karijere osvojio to takmičenje.

Velike uspjehe ostvario je i s Francuskom, osvojivši Svjetsko i Evropsko prvenstvo. Ipak, najveće individualno priznanje pripalo je Zinedineu Zidaneu, a ne Henryju.

Henry je tri puta proglašen igračem godine u izboru Udruženja nogometnih novinara Engleske, poznatog kao FWA. Dvaput je osvojio i evropsku Zlatnu kopačku. Uprkos tim priznanjima, Arsenalov velikan nikada nije pobijedio u izboru za najprestižniju individualnu nagradu.

Najbolji plasmani bili su mu drugo mjesto 2003. i treće mjesto 2006. godine. Poraz Francuske u finalu Svjetskog prvenstva 2006. presudno je utjecao na njegove izglede za pobjedu.

Andres Iniesta

Andres Iniesta je 14 godina bio jedan od oslonaca Barceloninog vrhunskog veznog reda. S tim klubom više puta je osvajao Evropu. Istovremeno je bio ključan član reprezentacije Španije, koja je dominirala krajem prve i početkom druge decenije ovog stoljeća.

Iniesta je imao važnu ulogu u osvajanju Lige prvaka 2009. i 2011. godine. Barcelona iz tog perioda smatra se jednom od najboljih klupskih ekipa svih vremena. Njegov doprinos nije bio ograničen samo na klupski nogomet.

Bio je među najzaslužnijima za španske trijumfe na velikim takmičenjima 2008, 2010. i 2012. godine. Međutim, igrao je u eri Lionela Messija i Cristiana Ronalda. Njihova dominacija ostavila ga je bez najvećeg individualnog priznanja.

Njegov saigrač Messi često je odnosio prevagu u glasanju. Iniesta je 2010. završio drugi, prvenstveno zahvaljujući pobjedničkom golu u finalu Svjetskog prvenstva. Tim pogotkom donio je Španiji naslov svjetskog prvaka.

Dvije godine kasnije zauzeo je treće mjesto. Španija je tada uvjerljivo osvojila drugo uzastopno Evropsko prvenstvo, ali ni taj uspjeh nije bio dovoljan.

Luis Suarez

Luis Suarez također je ostao u sjeni Messijeve i Ronaldove dominacije. Pomalo nevjerovatno, nikada nije završio među trojicom najboljih u izboru za Zlatnu loptu. Ipak, ostat će upamćen kao jedan od najtalentovanijih igrača svoje generacije.

Osvajao je priznanja za najboljeg strijelca u Nizozemskoj, Engleskoj i Španiji. Liverpool je 2014. gotovo doveo do malo vjerovatnog naslova prvaka. Nakon toga prešao je u Barcelonu i već u prvoj punoj sezoni osvojio trostruku krunu.

U katalonskom klubu bio je dio najboljeg napadačkog trojca modernog nogometa. Njegova efikasnost potvrđena je s više od 500 golova u približno 800 klupskih nastupa. Izuzetno uspješan bio je i u reprezentativnom dresu.

Urugvaju je 2010. pomogao na putu do polufinala Svjetskog prvenstva, doslovno i rukom. Godinu kasnije njegova reprezentacija osvojila je Copa Americu, a Suarez je proglašen najboljim igračem turnira.

Kasnije je postao i najbolji strijelac u historiji Urugvaja. Ni reprezentativni uspjesi ni izuzetni klupski nastupi nisu mu donijeli mjesto među vodećom trojicom u izboru za nagradu.

Paolo Maldini

U izboru kojim često dominiraju napadači posebno mjesto zaslužuje Paolo Maldini. Bio je jedan od najboljih odbrambenih igrača svih vremena. Ujedno je možda i najveći simbol vjernosti jednom klubu u historiji nogometa.

Milanov velikan zauzeo je treće mjesto u glasanju 2003. godine. Te sezone je kao kapiten predvodio „Rossonere“ do osvajanja Lige prvaka. Klub je ponovo doveo na evropski tron 2007. godine.

Prethodno je još tri puta osvajao najvažnije evropsko klupsko takmičenje, tokom osamdesetih i devedesetih godina. Ipak, izostanak velikog trofeja s Italijom gotovo sigurno ga je koštao najvećeg individualnog priznanja.

Njegov sunarodnjak Fabio Cannavaro osvojio je nagradu 2006. godine. Maldini se iz reprezentacije povukao 2002, čime se otvorio prostor Fabiju Grossu na poziciji lijevog beka.

Grosso je postao miljenik navijača i jedan od junaka italijanskog trijumfa na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. „Azzurri“ su tada osvojili svoj četvrti naslov svjetskog prvaka. Maldini, uprkos velikim klupskim uspjesima, nije imao takav reprezentativni trofej koji bi dodatno ojačao njegovu kandidaturu.

Kylian Mbappe

Kylian Mbappe jedan je od igrača s ovog spiska koji i dalje ima velike izglede da osvoji nagradu. Njegov nedavni prelazak u Real Madrid često se povezuje upravo s tom ambicijom. Drugi veliki cilj jeste osvajanje Lige prvaka.

U nekim ranijim epohama reprezentativni uspjesi gotovo sigurno bi mu već donijeli najveće individualno priznanje. Na Svjetskom prvenstvu 2018. proglašen je najboljim mladim igračem turnira. Francuskoj je tada pomogao da osvoji drugi naslov svjetskog prvaka.

Postao je drugi tinejdžer nakon Pelea koji je postigao dva gola na jednoj utakmici svjetskog prvenstva. Također je, poput Brazilca, kao tinejdžer bio strijelac u finalu.

Da nije bilo Messijevog bajkovitog osvajanja Svjetskog prvenstva 2022, Mbappe bi ponovo bio među najozbiljnijim kandidatima za nagradu. Njegov nevjerovatan hat-trick u finalu ostao je u sjeni argentinskog velikana. Messi je tada konačno osvojio najželjeniji trofej.

Mbappe je tako ponovo ostao bez najvećeg individualnog priznanja, uprkos izuzetnom nastupu na najvećoj sceni. Ipak, s 25 godina Francuz ima još mnogo vremena da obogati svoju zbirku priznanja.