Djelo austrijskog pisca traži koncentraciju i spremnost da se prati uznemirujući tok jedne svijesti. Njegova privlačnost počiva na jeziku koji istovremeno pritiska, opčinjava i otvara prostor za razmišljanje o čovjekovoj usamljenosti, odnosu prema okolini i potrebi da se povuče iz svijeta.
Preporuka za čitanje tokom hladnih dana zato proizlazi prvenstveno iz atmosfere i čitalačkog iskustva: Bernhardova proza dobro se uklapa u vrijeme kada se spoljašnji život usporava, a unutrašnji postaje glasniji.
"Vaten", prvi put objavljen 1969. godine, naziv je dobio po kartaškoj igri rasprostranjenoj u Austriji i pojedinim susjednim oblastima. U središtu pripovijetke nalazi se ljekar koji više ne želi da učestvuje u toj igri, dok njegovo odbijanje postaje jedna od uporišnih tačaka pripovijedanja.
Ordinacija mu je zatvorena zbog sumnje na zloupotrebu morfijuma. Nakon prodaje posjeda, novac poklanja matematičaru i pravniku Untu, koji pomaže ljudima nedavno puštenim iz zatvora. Na njegov zahtjev, ljekar sastavlja svojevrsni opis samoga sebe, iz kojeg se razvija glavnina pripovijetke.
Takav okvir omogućava Bernhardu da pažnju usmjeri na pripovjedačeva razmišljanja, sjećanja i odnose sa ljudima koji ga okružuju. Kartaška igra postaje tačka oko koje se okupljaju pitanja pripadanja, navike i povlačenja iz zajednice.
Bernhard napetost gradi postepenim zgušnjavanjem misli. Poznati prostori i naizgled obični razgovori poprimaju težinu pod pritiskom pripovjedačevog pogleda, a svakodnevica postaje gotovo nepodnošljivo tijesna.
Važno mjesto u pripovijesti zauzima samoubistvo radnika iz fabrike papira, Šilera, o kojem saznajemo kroz prenesena kazivanja. Njegova smrt povezana je i sa ljekarevim odbijanjem da ponovo odlazi na kartanje.
Iz tog odnosa između događaja i naknadnog razmišljanja nastaje osjećaj duboke uznemirenosti. Čitalac prati svijest koja se uporno vraća istim temama, tražeći objašnjenje, ali teško pronalazeći izlaz iz vlastitih misaonih krugova.
Izolacija se zato može čitati i kao unutrašnje stanje: čovjek može poznavati ljude oko sebe, dijeliti njihove navike i prostore, a ipak osjećati da mu zajednički život postaje sve udaljeniji.