Gotovo sedamnaest godina kasnije, Hajduković priprema „Bjesnilo“, dugometražni igrani film o ustaškom zločinu nad srpskim civilima u Drakuliću, Šargovcu i Motikama 7. februara 1942. godine.
Anja Ilić, direktorica Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, za BL portal ocjenjuje da je kinematografija Srpske i Banjaluke u „jako dobroj fazi“ i da će godine koje dolaze, naročito 2027, biti važne i uzbudljive za domaći film. Taj zamah, kaže, vidi u Hajdukovićevim serijama „Meso“, „Kosti“, „Koža“ i „Tvrđava“, koje su Banjaluku stavile na regionalnu kinematografsku mapu.
Banjalučka priča za koju se priprema Pecka
U oktobru je ekipa „Bjesnila“ u Peckoj kod Mrkonjić Grada održavala čitaće probe i pripremala lokacije. Prema objavljenom planu, dio filma trebalo bi da se snima u tamošnjem zaseoku Tošići u februaru 2027. godine. Audio-vizuelni centar Republike Srpske odobrio je banjalučkoj produkcijskoj kući „Kvaka 22“ 1,2 miliona KM za sufinansiranje filma.
Milovan Stijaković iz Drakulića u filmu pokušava da zaštiti porodicu. Banjalučki činovnik Marko Lipovac, drugi junak filma, s oduševljenjem dočekuje uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske. Scenario potpisuju Hajduković, koscenarista „Tvrđave“ Goran Starčević i Željko Stjepanović, scenarista banjalučke televizijske komedije iz 1999. godine.
Očekivanja od „Bjesnila“ Ilićeva vezuje za temu, ekipu koju je Hajduković okupio, predviđena ulaganja i zahtjevnost produkcije. Vjeruje da će kvalitet filma podstaći dalji razvoj kinematografije u Banjaluci i Republici Srpskoj.
„Mislim da će to dodatno pokrenuti stvari na bolje, da će se vidjeti koji mi to potencijal ovdje imamo i kojim se temama bavimo. Mislim da će to dati zamajac da se svi više priključe i vjeruju u domaće snage“, kaže Ilićeva za BL portal.
Banjaluka kakvu pamti filmska traka
Priča o filmovima u Banjaluci vraća nas na početak prošlog vijeka. Na Duhovskom vašaru 1900. godine Banjalučani su gledali pokretne slike, a jedanaest godina kasnije urar i draguljar Moric Gotlib otvorio je „Elektro-bioskop“, prvu stalnu bioskopsku dvoranu u gradu. Najraniji poznati kadrovi grada potiču iz 1914, a Aleksandar Bojko je decenijama kasnije u dokumentarnom filmu „Bosna koja je prošla“ sačuvao prizore banjalučke svakodnevice uoči i tokom Drugog svjetskog rata.
U „Panorami Banjaluke“ Ragiba Džaferovića iz 1962. Kastel, Vrbas i tadašnji Mejdan sačuvani su na traci u boji, a sedam godina kasnije Antun Džaja snimao je grad u ruševinama poslije zemljotresa.
U igranom filmu „Dan duži od godine“ iz 1971. zemljotres je prikazan kroz sudbinu dvije stotine zatvorenika, puštenih da pomognu sugrađanima uz dogovor da se poslije sedam dana vrate u zatvor, što su i učinili.
Iste godine Banjaluka je održala Majski festival animiranog filma, prema podacima organizatora prvi takav u Jugoslaviji, a deset godina kasnije na gradskom trgu plesalo se pred kamerom za „Ritam“, nagrađeni mjuzikl kino-kluba „Kozara 816“. Od 1937. do 1990. banjalučki kino-amateri snimili su 183 filma, koliko ih je popisao Goran Barać, a dio tog nasljeđa restaurisan je i digitalizovan pod okriljem Filmskog kluba „Osmica“.