A kada ustavna pravila ne proizvedu rezultat koji želi bošnjačka politika u BiH, onda se ne mijenja politika, nego se pokušava promijeniti smisao Ustava.
Tu počinje ustavna tamnica po imenu BiH. Ona ne nastaje zato što je Dejton zaštitio kroz mehanizme dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Nastaje onda kada se od Republike Srpske, srpskog i hrvatskog naroda traži da ostanu u zajedničkoj državi, ali da se odreknu upravo onih prava i garancija pod kojima je ta državna zajednica dogovorena.
BiH nije ustavno neuspješna zato što njen Ustav ne može da se primjenjuje. Ona je neuspješna zato što značajan dio bošnjačke političke strukture ne prihvata ustavom propisan način funkcionisanja. Dejtonska BiH nije zamišljena kao prosta većinska demokratija u kojoj jedan narod, sam ili uz pomoć spoljnih faktora, može da odlučuje u ime svih. Ona je složena, decentralizovana i konsenzualna zajednica. U njoj je saglasnost način upravljanja, a ne smetnja upravljanju.
Kada nema ustavom potrebne saglasnosti, to ne znači da je nastao pravni vakuum koji neko mora popuniti. To znači da predložena odluka nema potrebnu podršku. I to je takođe ustavni odgovor. Mehanizam koji kaže da nema odluke bez saglasnosti nije blokada, nego pravilo da ustavnopravni entitet ili jedan konstitutivni narod ne može biti preglasan o pitanjima od suštinskog značaja.
Ipak, u političkom Sarajevu već godinama se njeguje obrnuta logika. Ako Srbi ne prihvate neku odluku, onda je problem u entitetskom glasanju. Ako Hrvati traže legitimno predstavljanje, onda je problem u konstitutivnosti. Ako Savjet ministara nema opštu nadležnost, onda ga treba nazvati vladom i ponašati se kao da ustavna ograničenja ne postoje. Ako sve to nije moguće postići dogovorom, onda se poziva visoki predstavnik. A ako je potrebno da se rezultat naknadno proglasi pravnim, tu je Ustavni sud BiH.
Sudska vlast
Najočigledniji primjer udaljavanja od Dejtona jeste sudska vlast na nivou BiH, koju Ustav ne poznaje. Ustav BiH izričito ustanovljava Ustavni sud. Ne ustanovljava Sud BiH, Tužilaštvo BiH, niti opštu pravosudnu vertikalu na nivou zajedničkih institucija. To nije slučajan propust u tekstu, nego posljedica raspodjele nadležnosti prema kojoj sve što nije izričito povjereno BiH pripada entitetima, odnosno sudska vlast eksplicitno pripada Republici Srpskoj i Federaciji BiH, a kao dokaz tome može nam poslužiti čl. 121a Ustava Republike Srpske, koji reguliše položaj Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske. Stoga, niko osim pomenutog organa nema ustavno pravo da imenuje i razrješava sudije i tužioce u Republici Srpskoj.
Sud i Tužilaštvo BiH nisu nastali ustavnom promjenom niti sporazumom entiteta. Njihovi zakoni su prvobitno nametnuti odlukama visokog predstavnika. Kasnije su takva rješenja nasilno prihvatana, proširivana i uklapana u sistem, ali naknadna dogradnja ne može izbrisati pitanje prvobitne neustavnosti izvora vlasti. Potreba za nekom institucijom nije isto što i (ne)ustavna volja neizabranog stranca da je osnuje. Ako je dovoljno reći da je neka institucija korisna ili potrebna, pa je na osnovu toga stvoriti mimo postupka koji Ustav poznaje, onda Ustav više nije najviši pravni akt. On postaje preporuka koja važi samo dok ne zasmeta nečijoj političkoj zamisli. Upravo tako je izgrađen značajan dio današnje BiH: prvo se nametne rješenje, zatim ono godinama proizvodi pravne posljedice, a na kraju se njegovo postojanje koristi kao dokaz da je oduvijek bilo ustavno. Tako se de facto stanje u BiH nameće kao de iure.
Veto nije kvar
Ista matrica primjenjuje se na entitetsko glasanje i zaštitu vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Oni se redovno opisuju kao mehanizmi blokade, gotovo kao strano tijelo u demokratskom sistemu. Međutim, ti mehanizmi nisu naknadno uneseni u Ustav, niti su privilegija koju je neko poklonio Republici Srpskoj, ali i Federaciji BiH. Oni su dio samog ustavnog dogovora.
Entitetsko glasanje postoji zato što BiH nije unitarna država. Vitalni nacionalni interes postoji zato što BiH nije država jednog naroda i ostalih stanovnika. Tročlano Predsjedništvo postoji zato što se zajednička vlast mora vršiti uz učešće i saglasnost konstitutivnih naroda. Ukloniti te mehanizme ne znači popraviti Dejton, nego promijeniti prirodu BiH bez novog ustavnog dogovora.
Zato zahtjev za ukidanje ili slabljenje entitetskog i nacionalnog veta u suštini znači samo jedno: želju da se odluke mogu donositi i protiv Republike Srpske, odnosno protiv volje jednog ili dva konstitutivna naroda. Nazvati to efikasnošću ne mijenja suštinu. I zatvor može biti efikasno organizovan, ali oni koji su u njemu zatvoreni zbog toga nisu slobodniji.
Posebno mjesto u bošnjačkoj političkoj mašti zauzima Savjet ministara (BiH). U javnom govoru on se uporno naziva "Vladom BiH", kao da će promjena naziva vremenom proizvesti promjenu ustavne prirode. Neće. Čak i u samom nazivu organa, po tekstu Ustava BiH, Savjet ministara u svom imenu nema riječ "BiH".
Vlada u klasičnoj državi ima opštu izvršnu nadležnost. Savjet ministara, kao pomoćni organ Predsjedništva BiH, ima isključivi zadatak da sprovodi njegove odluke. Razlika nije jezička, nego suštinska. U dejtonskom poretku pretpostavka nadležnosti nije na strani BiH, nego na strani entiteta. BiH ima ono što joj je Ustav dao, a ne sve što političke ambicije naknadno požele. Zato priča o Savjetu ministara kao vladi nije bezazlena terminološka navika. Ona je dio pokušaja da se u javnosti normalizuje ideja centra sa opštom nadležnošću i entiteta koji izvršavaju njegove odluke i svode se na administrativnu jedinicu.