Adnan Ćerimagić, viši analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina, rekao je za Danas da je poruka za Srbiju sa samita Evropske unije i Zapadnog Balkana u Tivtu bila potpuno jasna – otvaranje klastera 3 je na stolu, ali se traži zaustavljanje nazadovanja i otklanjanje načinjene štete iz prethodnih godina.
– Suština je pokušati izvući pregovore iz petogodišnjeg zastoja i otvoriti put ka sustizanju Albanije, koja je prije pet godina bila daleko iza Srbije u procesu pristupanja, a danas ima otvorene sve klastere i poglavlja, već ispunjava prelazna mjerila u pravosuđu, borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, i kreće ka zatvaranju poglavlja. Ta usporedba nije slučajna ni bezazlena. Ona govori o cijeni onoga što su vlasti u Beogradu godinama predstavljale kao mudru stratešku strpljivost, ističe Ćerimagić.
Po njegovim riječima, samit u Tivtu je bio drugačiji samit od dosadašnjih, jer su Francuska i Njemačka došle zajedno, sa zajedničkim non-paperom, usaglašenim pozicijama i koordiniranim porukama prema svim zemljama regije.
– To nije bila slučajnost. Kancelar Friedrich Merz je još na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u februaru dao do znanja da je umoran od samita koji završe međusobnim prebacivanjem krivice između EU i zapadnobalkanskih lidera, bez ikakvih konkretnih rezultata. Ovaj put je htio doći s ponudom i jeste. Ali uz ponudu su stigla i konkretna očekivanja, kaže Ćerimagić.
Nova ponuda Pariza i Berlina
Što mislite o njemačko-francuskom prijedlogu za zemlje Zapadnog Balkana?
– Non-paper je važan dokument, premda nije sve u njemu novo. Mnoge od ideja koje sadrži cirkulirale su u različitim oblicima godinama, no ono što ga čini značajnim nije samo sadržaj već i potpis i trenutak. Ima jednu ključnu i potencijalno dalekosežnu dimenziju, a to je ponuda da svaka zemlja koja ispuni sve uslove može uživati punu integraciju u jedinstveno tržište bez obzira na tok ratifikacije sporazuma o pristupanju.
To je nova i konkretna ponuda koja mijenja temeljne parametre dosadašnje priče o proširenju. I posebno je značajno, i to ne smijemo previdjeti, da su je potpisali zajedno Francuska i Njemačka. Za razliku od svojih odvojenih i neujednačenih dokumenata o Ukrajini, ovdje su nastupili jedinstveno. Evropska mašina Paris-Berlin, bar kada je Zapadni Balkan u pitanju, ove sedmice je bila upaljena. Koliko dugo i koliko konkretno će ostati upaljena ovisit će podjednako od reakcija u regiji i od toga hoće li iza lijepih riječi uslijediti i stvarna politička dosljednost.
Navodno je u Tivtu bio poseban sastanak vrha EU – Ursule von der Leyen, Antónija Coste, Friedricha Merza i Emmanuela Macrona sa Aleksandrom Vučićem. Mislite li da će Srbija promijeniti kurs i unaprijediti stanje demokratije, koje po švedskom institutu V-DEM bilježi potpuni pad?
– Teško je to prognozirati. Ono što mogu reći na osnovu onoga što pratim jeste da su srpske vlasti do sada uglavnom ispunjavale minimum i to najčešće u zadnji čas, uz česte epizode otvorenog nazadovanja koje su bile najočitije u pravosuđu i medijima. Ipak, u EU istovremeno vlada utisak da je Beogradu još uvijek u nekoj mjeri stalo do EU. Kao argument najčešće se navodi emotivna i burna reakcija predsednika Vučića i njegovih saradnika na svaku kritiku iz EU, kao i kontinuirani napori da se održi privid truda, od pompeznih promjena u pregovaračkoj strukturi do diplomatske ofanzive šarmiranja skeptičnih članica od Baltika do Skandinavije. No, tu je i jedan sistemski problem koji se rijetko dovoljno ističe.
EU je i sama bila nekonzistentna. Evropska komisija i Francuska zagovarale su otvaranje klastera 3, dok su Njemačka i neke druge članice bile opreznije, i Beograd je tu podjelu vješto koristio da krivicu prebaci na Brussels. Tivat se vidi kao mogući prelomni trenutak upravo i po tom pitanju. Berlin i Paris su u non-paperu najavili zajednički pristup, a predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen javno je imenovala četiri konkretna uslova za preporuku otvaranja klastera 3, a to su pravosuđe, mediji, izborno zakonodavstvo i usklađivanje sa vanjskom politikom EU. Predsjednik Evropskog vijeća António Costa bio je i konkretniji rekavši da to između ostalog podrazumijeva provedbu svih preporuka Venecijanske komisije o pravosuđu i usvajanje zakona po preporukama ODIHR-a o izborima. Na osnovu toga Evropska komisija bi dala novu procjenu, a članice bi donijele konačnu odluku. Ostavljen je utisak da ako se vlasti u Beogradu pomjere, do svega toga može doći već u narednim sedmicama.
Da li ovo znači da EU diže ruke od Srbije nakon 5 godina stajanja u mjestu na putu ka EU?
– Upravo suprotno, i mislim da je važno to naglasiti. Tivat je bio možda najkonkretniji pokušaj u posljednjih nekoliko godina da se Srbija motiviše i vrati na evropski put. Na sto je stavljen paket koji obuhvata brzo otvaranje klastera 3, a u dogledno vrijeme i put ka sustizanju Albanije u pregovorima, i možda najzanimljivije i najdalekosežnije, perspektivu pune integracije u jedinstveno tržište EU sa svim četirima slobodama kretanja. To je ono što su Vučić i Edi Rama odvojeno tražili godinama, a nedavno artikulisali i u zajedničkom tekstu za Frankfurter Allgemeine Zeitung.
I Paris i Berlin su to sada stavili na papir i ponudili svim kandidatima koji imaju otvorene pregovore. u regiji se, naime, dugo moglo čuti, ponekad javno a češće iza zatvorenih vrata, pa i od skeptika u samoj Albaniji i Crnoj Gori, da će prozor koji je EU otvorila 2022. završiti još jednim u nizu razočarenja, kao što je bilo nakon ulaska Hrvatske 2013. Argument je bio prost ali razumljiv: na kraju će biti mudriji oni koji nisu provodili bolne reforme.
Non-paper Pariza i Berlina direktan je pokušaj da taj argument demantuje. Ne obećava brzi datum punopravnog članstva, što danas, s obzirom na izazov ratifikacije u 27 zemalja, zapravo nije ni moguće garantovati. Ali u isto vrijeme kaže da što se tiče Berlina i Pariza, građani i privrede svake zemlje koja u pregovorima provede reforme i ispuni uslove može računati na tretman identičan članicama EU, bez obzira na ishod ratifikacije njihovog pristupnog sporazuma. Ako ta ponuda bude prihvaćena i od strane svih ostalih članica EU, ona izbija jedan od glavnih aduta skeptika u Beogradu i ostatku regije i mijenja njihovu temeljnu kalkulaciju.
Nekako je stanje demokratije, vladavine prava i potpuna medijsko-propagandna kontrola režima u Srbiji i progon neistomišljenika, studenata, profesora, novinara, policijska tortura i blokada državnih institucija na samitu u Tivtu pala u drugi plan, odnosno o tome nije ni bilo riječi, sem kroz poruku Ursule von der Leyen. Koliko je za EU to bitno da dođe do napretka u ovim oblastima i što očekujete da će se u narednim mjesecima dešavati?
– To je legitimna i važna kritika. Dinamika samita bila je vidljivo fokusirana na geopolitičke ponude i konkretne korake u pristupnom procesu, a ne na stanje demokratije i vladavine prava u Srbiji. Ipak, ta dva nivoa formalno nisu odvojena jer su demokratija i vladavina prava direktno ugrađeni u same uslove napretka. Predsjednik Costa je eksplicitno rekao da reforma pravosuđa i reforma medija spadaju među četiri ključna uslova za otvaranje klastera 3. Dakle, pitanje nije jesu li ti zahtjevi postavljeni, jer jesu. Pravo pitanje je dublje i tiče se dosljednosti. EU ima bogatu i ne baš ponosnu istoriju postavljanja uslova koje potom nije sposobna da primjenjuje rigorozno. Hoće li ovaj put biti drugačije, hoće li mehanizmi praćenja biti dovoljno robusni i hoće li EU imati političku volju da zadrži liniju čak i ako Beograd počne selektivno ispunjavati zahtjeve, to je, po meni, ključni test za naredne mjesece.
Adnan Ćerimagić (foto Aleksandar Roknić/Danas)
Regionalni odnosi i geopolitički izazovi
Srbija dramatično zaostaje za Albanijom i Crnom Gorom
Kako vidite regionalne odnose, jer djeluje da je Srbija tu glavni izvor svih problema – što sa Hrvatskom, Republikom Kosovo, Bosnom i Hercegovinom, Sjevernom Makedonijom, Bugarskom…?
– Srbija danas dramatično zaostaje za dinamikom koju su Crna Gora i Albanija izgradile od 2022. Taj zaostatak dijelom je rezultat svjesne strategije, a ne samo nesretnih okolnosti. Beograd je dugo i glasno računao da će zamah evropskih integracija propasti i da će na kraju biti u pravu oni koji nisu žurili s reformama. Vrijeme koje je u međuvremenu proteklo Beograd je iskoristio za pokušaj konsolidacije vlasti unutar Srbije i za širenje utjecaja u regiji koji je nerijetko dovodio do ozbiljnih problema.
Tu je politička podrška povlačenju Srba iz institucija na sjeveru Kosova, i sigurnosni incident u Banjskoj koji je potresao regiju. Ali i Svesrpski sabor i deklaracija kojom je data blanko politička podrška neustavnom djelovanju Banje Luke, što je početkom marta prošle godine dovelo do situacije u kojoj smo za dlaku izbjegli oružani sukob entitetskih i državnih policijskih snaga u Istočnom Sarajevu. Sadržaj non-papera Pariza i Berlina direktno i ozbiljno dovodi u pitanje kalkulaciju koja je odvela Srbiju u taj pravac.
Paragraf koji kaže da će zemlje koje dovrše pregovore uživati punu integraciju s unutarnjim tržištem EU, čak iamp; bez završetka ratifikacije pristupnog pregovora, trebao bi odjeknuti u Beogradu kao jako upozorenje. Jer Crna Gora i Albanija možda neće biti razočarane. A oni koji su čekali po strani, kalkulišući na tuđi neuspjeh, možda će na kraju biti ti koji su izgubili i koji će to morati objašnjavati vlastitim građanima.
Sankcije Rusiji
Mislite li da će Srbija uvesti sankcije Rusiji ili će čekati kraj rata u Ukrajini i normalizaciju odnosa Rusije sa EU?
– To je jedno od težih pitanja u ovom trenutku i jedan od nekoliko ključnih razloga zašto Srbija nije ostvarila napredak u pristupnom procesu od 2021. EU ima jasnu, zajedničku i za sada čvrstu poziciju prema Rusiji, koju Srbija odbija da prati, i dok je to tako, teško je zamisliti zaista značajan napredak Beograda u procesu. Pitanje koje ostaje otvoreno je hoće li za prve konkretne korake poput otvaranja klastera 3 biti nužno uvođenje sankcija, ili će Srbiji biti ostavljen prostor da na neki drugi način pokaže spremnost da se uskladi sa evropskom politikom prema Rusiji. Tu je i faktor Kijeva. Ako predsjednik Volodymyr Zelensky, naprimjer, pošalje signal da Beograd konkretno pomaže Ukrajini, to bi kod skeptičnijih članica EU moglo imati težinu olakotne okolnosti barem za prve naredne korake.
Odnosi sa Kinom i EU
Odnosi Srbije i Kine su očito veliki problem za EU. Kako će se ta situacija riješiti?
– Ovo je pitanje koje se u javnosti često svodi na ekonomiju, odnosno trgovinu i investicije, ali prava zabrinutost u evropskim prijestolnicama ipak leži negdje drugdje. Kada razgovaram s kolegama širom Europe, oni mi ne govore o kineskim investicijama u Srbiji kao primarnom problemu. Takve odnose s Kinom ima i Njemačka i mnoge druge članice EU.
Ono što zabrinjava, i o čemu se govori s puno više ozbiljnosti iza zatvorenih vrata nego u javnosti, jeste navodno strateško prodiranje Kine u osjetljive segmente srpske infrastrukture, te saradnja obavještajnih i vojnih struktura između Pekinga i Beograda, koja je privukla pažnju i zabrinutost u nekoliko evropskih prijestolnica, ali i u Washingtonu. To je dimenzija odnosa koja prelazi granicu onoga što EU i njeni saveznici mogu tolerisati kao neutralnu ekonomsku saradnju. Kako će se ta situacija razriješiti u krajnjoj liniji ovisi od jedne jedine stvari: koliko je Srbija spremna da ograniči upravo tu dimenziju odnosa s Kinom. A to pak ovisi od toga kako Beograd procjenjuje što više gubi, a što dobija daljnjim napretkom prema EU.
