Kolektivni centri u Bosni i Herecegovini se zatvaraju, a građani koji nisu u mogućnosti kupiti ili iznajmiti stan po tržišnoj cijeni, stambeno pitanje rješavaju i kroz model neprofitnog socijalnog stanovanja.
Grad Tuzla raspolaže sa više od 200 ovakvih stanova. Ipak, to nije dovoljno, jer je upita za ovakvu vrstu smještaja, znatno više.
Prethodnih decenija veliki broj ljudi bio je primoran živjeti u kolektivnim centrima. Među njima i četveročlana porodica Duraković koja je živjela u centru Mihatovići. Imali su krov nad glavom, ali boravak u trošnom objektu nije pružao kvalitetne uslove za život.
"Sredila sam koliko sam mogla sebi. Što sam mogla - sredila sam, ali to je baš bilo… i kislo, prva kiša - to voda ide po struji. Neuslovna stolarija, sve", govori Elizabeta Duraković, korisnica neprofitnog socijalnog stanovanja.
U Mihatovićima je dobar dio života provela i Amra Salihović sa svojom porodicom.
"Naselje kao naselje nije bilo loše. Ipak, gore smo tolike godine proveli. Mada jeste već bilo oronulo, od prozora, od krova od svega", kaže ona.
Ovaj centar uspješno je zatvoren nakon gotovo trideset godina, a brojne porodice dobile su bolji smještaj u objektima nastalim kroz projekt CEB 2, koji je usmjeren na zatvaranje kolektivnih i alternativnih centara pružanjem javnih stambenih rješenja.