Čuvanje oraha za zimu može poći po zlu baš onda kada su nam najpotrebniji krajem januara, kada za posni kolač otvorimo vreću i osjetimo miris starog ulja. Jezgro je gorko, promijenilo je boju i više nije za upotrebu.
Šteta je velika, posebno kada znamo koliko danas koštaju očišćeni orasi.
Naše bake nisu imale zamrzivače, a ipak su znale kako da sačuvaju orahe tokom cijele zime. Nije bilo nikakve velike mudrosti, već nekoliko jednostavnih pravila koja i danas mogu da nam budu od koristi.
Koji orasi zaslužuju mjesto u ostavi
Sve počinje od izbora. Zdrav orah ima čistu ljusku, bez crnih mrlja, rupica i tragova buđi. Kada ga uzmete u ruku, trebalo bi da bude težak za svoju veličinu. Previše lagan orah može da krije sasušeno ili prazno jezgro.
Ostatke zelene kore treba ukloniti, a orahe sa napuklom ljuskom ili vidljivim oštećenjima odvojiti od zdravih plodova. Njih je najbolje očistiti i iskoristiti prve, za orasnice, posnu pitu ili neki drugi kolač.
Sušenje koje mnogi požure da završe
Najveća greška često nastaje prije nego što orahe uopšte odložimo u ostavu. Ako se ne osuše dovoljno, vlaga koja ostane u plodu može dovesti do pojave buđi i kvarenja
Zato se orasi nakon berbe rašire u jednom sloju na čistu podlogu, u hladu i na mjestu gdje vazduh može slobodno da struji. Tavan, natkrivena terasa ili suva i provjetrena prostorija mogu dobro poslužiti. Povremeno ih treba promiješati kako bi se ravnomjerno sušili.
Vrijeme sušenja zavisi od početne vlažnosti i uslova u prostoriji, pa ne treba žuriti sa odlaganjem. Orasi moraju biti potpuno suvi prije nego što ih spakujete za zimu. Direktno sunce i mjesta blizu radijatora nisu dobar izbor.
Čuvanje oraha u ljusci, kao nekada
Ljuska je prirodna zaštita jezgra, zbog čega se orasi u njoj uglavnom duže čuvaju nego oni koji su već očišćeni. Nekada su domaćice za to koristile platnene vreće, korpe ili druge posude koje omogućavaju strujanje vazduha.