Penzionisani profesor psihologije postao je pionir krionike, eksperimentalne prakse čiji zagovornici vjeruju da smrt prema današnjim medicinskim kriterijumima ne mora nužno predstavljati konačnu granicu.
Gotovo šest decenija kasnije, Bedfordovo tijelo i dalje se čuva. Njegova priča obuhvata improvizovani postupak zamrzavanja, porodične sporove, finansijske teškoće i višestruka preseljenja.
Ipak, najvažnije pitanje ostaje bez odgovora: može li čovjek sačuvan na ovaj način ikada biti vraćen u život? Takav postupak do danas nije uspješno izveden, što navodi i sama organizacija Alcor, koja brine o njegovom tijelu.
Bedford je bio profesor psihologije povezan sa Univerzitetom Kalifornije u Berkliju. U poznim godinama dijagnostikovan mu je rak bubrega, koji se proširio na pluća.
Suočen sa neizlječivom bolešću, vjerovao je da bi budući napredak medicine mogao omogućiti liječenje raka, pa čak i poništavanje posljedica starenja.
Njegova odluka zato nije bila samo doniranje tijela nauci. Bila je pokušaj da tijelo sačuva za vrijeme u kojem bi medicina mogla imati mogućnosti koje tada nisu postojale.
Prema dostavljenom tekstu, Društvo za produženje života još je 1965. ponudilo besplatno zamrzavanje jedne osobe, uz priznanje da raspolaže tek primitivnim uslovima za kratkotrajno očuvanje.
Bedford se, međutim, povezao sa novoosnovanim Kalifornijskim društvom za krioniku. U testamentu je ostavio 100.000 dolara za krioničke ciljeve. Alcorova istorijska dokumentacija navodi da je novac bio namijenjen istraživanjima, a da je dio vjerovatno iskorišten i za njegovo dugoročno čuvanje.
Bedford je preminuo u ustanovi za njegu u Glendejlu, u Kaliforniji, u 73. godini.
Postupak koji je uslijedio bio je daleko od savremenih laboratorijskih uslova. Tim je okupljen na brzinu, a među učesnicima bili su ljekar, hemičar i Robert Nelson, nekadašnji serviser televizora koji je vodio Kalifornijsko društvo za krioniku, navodi CBL.
Prema opisu u izvornom tekstu, prije početka postupka članovi tima jeli su sendviče i pili kafu pored njegovog kreveta. Medicinske sestre prikupljale su led iz zamrzivača u komšiluku kako bi tijelo održavale hladnim.
Bedfordu je ubrizgan rastvor dimetil-sulfoksida, poznatog kao DMSO, pomiješanog sa Ringerovim rastvorom, sa namjerom da se umanje oštećenja izazvana zamrzavanjem.
Korišten je i uređaj za održavanje cirkulacije i dopremanje kiseonika. Tijelo je potom obloženo suvim ledom i smješteno u kutiju od stiropora, prije kasnijeg prebacivanja u poseban metalni rezervoar sa tečnim azotom.
U izradi ranog rezervoara učestvovao je Edvard Houp, lokalni proizvođač perika koji se bavio i razvojem opreme za krioniku.
Iako je cilj bio očuvanje za eventualno buduće oživljavanje, rani postupak podrazumijevao je zamrzavanje koje je moglo izazvati ozbiljna oštećenja tkiva.
Očuvanje tijela ubrzo je postalo i logistički i finansijski problem.
