Svjetlo protiv tame: Sarajevski fotograf kroz crno-bijeli objektiv hvata ono što boja skriva

U svijetu pretrpanom bojama i savršenim kadrovima za društvene mreže, crno-bijela fotografija djeluje gotovo kao tiha pobuna. Bez ukrasa i distrakcija, ona ogoljava stvarnost i upravo u toj jednostavnosti pronalazi snagu. Sarajevski fotograf Jasmin Memagić jedan je od onih koji su u tom izrazu pronašli svoj autentični glas.

Crno-bijela fotografija za njega nije nostalgija, nego izbor koji "skida šum" i ostavlja samo ono što je suština, svjetlo, sjenu i emociju. Memagić za portal Radiosarajevo.ba kaže da ga upravo taj minimalizam najviše privlači, jer u boji, kako tvrdi, često nestane ono što je najvažnije.

"Crno-bijela fotografija mi daje prostor da se igram kontrastima i svjetlom. Tu postoji taj dualizam Eros i Tanatos koji me stalno zaokuplja", objašnjava naš sagovornik.

Pojmovi Eros i Tanatos potiču iz psihoanaliza i predstavljaju dvije osnovne sile koje, prema teoriji Sigmund Freud, oblikuju ljudsko ponašanje. Eros je nagon života, povezan s ljubavlju, stvaranjem, strašću, povezivanjem i željom za opstankom. U umjetnosti se često ogleda kroz ljepotu, bliskost, tijelo i emociju.

S druge strane, Tanatos označava nagon smrti, vezuje se za destrukciju, prolaznost, tamu, unutrašnje konflikte i kraj. Ne znači nužno bukvalnu smrt, već i osjećaje praznine, gubitka ili raspada.

U fotografiji, posebno crno-bijeloj, ovaj dualizam se često koristi kao snažan izražajni alat: kontrast svjetla i sjene, života i tame, nježnosti i grubosti. Upravo kroz taj sudar suprotnosti nastaju najintenzivnije i najdublje vizuelne priče.

Za Jasmina Memagića, portret nije samo lice, nego čitav unutrašnji svijet čovjeka.

"Iza svakog lica stoji emocija, psihičko stanje, duša. To pokušavam uhvatiti", kaže Memagić.

Inspiraciju pronalazi u svakodnevici, ali i u uličnoj atmosferi koja mu je, kako kaže, glavni studio. Bez plana i scenarija, samo uz instinkt, lovi trenutke na ulicama, pijacama i u kafićima.

"Ulica je moj studio... moja pozornica gdje ja lovim momente i motive. Volim da lutam bez plana i cilja kroz ulice... kafane... pijace... i prepustim okidač instiktu."

Posebno ističe utjecaj velikih imena poput Daida Moriyame i Marija Giacomellija, ali i vlastitu inspiraciju, ženu, koju opisuje kao "autentičnu umjetnost u svim formama".

Iako svjestan da crno-bijela fotografija nije za svakoga, vjeruje da ima svoju publiku i trajnu vrijednost.

"Ona je vječna. A ja samo pokušavam da kroz svoj rad pokažem svoj pogled na svijet, bez ograničenja i bez dosade," zaključio je Memagić za portal Radiosarajevo.ba.

U vremenu brzih slika i još bržeg zaborava, Memagićevi kadrovi podsjećaju da fotografija ne mora biti glasna da bi bila snažna. Dovoljno je da bude iskrena. Između svjetla i sjene, između Erosa i Tanatosa, on strpljivo gradi svoj vizuelni svijet, duboko ljudski. A upravo u toj jednostavnosti, kako se čini, leži njegova najveća snaga.