SVETLANA CENIĆ, OŠTRO: 'Vlast u RS-u se brani krizama, dok se o dugu i ekonomiji malo govori'

Dok političke teme i dalje dominiraju javnim prostorom, brojni ekonomski i društveni izazovi ostaju u sjeni. U intervjuu za portal Hayat.ba, ekonomistkinja i analitičarka Svetlana Cenić govorila je o stanju javnih finansija, odlasku stanovništva, investicionoj klimi i političkim procesima u RS.

Kroz razgovor je ukazala na pitanja koja, prema njenom mišljenju, direktno utiču na kvalitet života građana i budućnost cijelog društva.

Kako komentarišete trenutnu političku strategiju vladajuće koalicije u RS-u? Da li je riječ o stvarnoj borbi za entitetske nadležnosti ili o provjerenom mehanizmu za skretanje pažnje s ekonomskih problema?

Borba za nadležnosti postala je zgodan način da se pažnja skrene s javnog duga, odlaska stanovništva i slabih ekonomskih rezultata. Pitanje nadležnosti može biti legitimno, ali se ne dokazuje brojem političkih kriza, već kvalitetom života građana. Dok se javnost bavi nacionalnim temama, mnogo se manje govori o tome kako se troši javni novac i zašto privreda ne raste brže. Nadležnosti se navodno brane u ime građana, a građani sve češće odlaze negdje drugo kako bi ostvarili svoje životne i ekonomske interese.

Opozicija u RS-u već duže vrijeme djeluje razjedinjeno. Gdje vidite njihove najveće greške i da li uopšte postoji realna alternativa trenutnoj vlasti?

Najveća greška opozicije jeste to što građane uvjerava da je vlast loša, ali ih još uvijek ne uvjerava dovoljno da bi sama upravljala bolje. Previše energije troši na međusobne odnose i kadrovske kombinacije, a premalo na zajednički program s jasnim rokovima i mjerljivim ciljevima. Alternativa postoji, ali smjena ljudi sama po sebi nije reforma. Ako ostanu isti obrasci partijskog upravljanja, građani će dobiti novu vlast, ali ne i novu politiku.

Koliko je danas u RS-u uopšte moguć slobodan politički diskurs i kritičko mišljenje bez etiketiranja i pritisaka?

Sloboda mišljenja formalno postoji, ali je pitanje koliko košta njeno praktikovanje. Kada se kritičari proglašavaju izdajnicima ili neprijateljima naroda, javna rasprava zamjenjuje se disciplinovanjem građana. Posebno je opasno poistovjećivanje vlasti s RS političari nisu narod, a vlast nije vlasnik entiteta. Kada vlast svaku kritiku doživljava kao neprijateljski čin, to više govori o njenoj nesigurnosti nego o opasnosti koju kritičari predstavljaju.

Kada pogledate posljednje izborne rezultate i trendove, šta nam oni zapravo govore o stanju društva u RS-u? Da li je to odraz stvarne volje građana ili rezultat izbornog inženjeringa i apatije birača?

Izborni rezultati jesu izraz volje građana, ali je važno u kakvim se uslovima ta volja formira. Medijska dominacija, pritisci na zaposlene u javnom sektoru i zloupotreba institucionalnih resursa mogu uticati na ravnopravnost izbornog procesa. Istovremeno, apatija govori o gubitku povjerenja u mogućnost promjene. Zato rezultate treba posmatrati zajedno s izlaznošću i uslovima kampanje. Najveći uspjeh vlasti nije to što je svi podržavaju, već to što dio građana uvjeri da je promjena nemoguća.

Ovi izbori realizirani su uz nove tehnologije. Da li vjerujete da su sada izbori bili pošteniji? Efikasnost u objavi rezultata svakako smo vidjeli na djelu.

Nove tehnologije mogu unaprijediti identifikaciju birača i obradu glasova, ali same po sebi ne garantuju poštene izbore. Za takav zaključak potrebni su podaci o nepravilnostima, kontrolama i pouzdanosti rezultata. Brže prebrojavanje jeste tehnički napredak, ali nije isto što i izborni integritet. Tehnologija može pomoći da se glasovi tačnije prebroje, ali ne može natjerati političare da poštuju demokratska pravila.

Kako komentarišete stav Suada Arnautovića da bi se zakonom trebali obavezati svi građani od 16 godina i stariji da izađu na izbore?

Razumijem namjeru da se poveća izlaznost, ali obavezno glasanje ne znači i veće povjerenje u institucije. Ako građani ne vjeruju političkim partijama, zakonska obaveza neće riješiti taj problem. Pravo glasa sa 16 godina zahtijeva ozbiljnu raspravu o političkim pravima i odgovornosti mladih. Ne možemo zakonom narediti građanima da vjeruju političarima; možemo ih natjerati da izađu na biračko mjesto, ali ne i da povjeruju da će im se život promijeniti.

I Federacija BiH i Republika Srpska učestalo se zadužuju na domaćem i inostranom tržištu kroz emisije obveznica i trezorskih zapisa. Dokle javne finansije mogu izdržati ovaj tempo zaduživanja i prijeti li nam scenario finansijske nestabilnosti?

Zaduživanje je održivo dok država može servisirati obaveze i refinansirati dospjeli dug bez ugrožavanja javnih usluga i privrede. Problem nastaje kada se novi dug koristi za vraćanje starog i finansiranje tekuće potrošnje, umjesto za ulaganja koja povećavaju buduće prihode. Važno je pratiti kamatne stope, rokove dospijeća i budžetske mogućnosti, a ne samo odnos duga i BDP-a. Kreditna sposobnost nije isto što i ekonomska uspješnost: to što vam neko još uvijek pozajmljuje novac ne znači da ga pametno trošite.

Cijene osnovnih životnih namirnica i usluga i dalje opterećuju kućne budžete. Koliko su mjere Vlade RS-a efikasne u ublažavanju inflacije, a koliko je riječ o populističkim potezima?

Inflacija se ne mjeri saopćenjima, već time koliko građani mogu kupiti za svoju platu ili penziju. Ograničavanje marži nije donijelo vidljive pozitivne efekte za građane. Administrativne intervencije ne rješavaju problem visokih cijena bez veće konkurencije i efikasnije kontrole tržišta. Građani ne žive od uredbi i konferencija za medije, nego od onoga što im ostane u novčaniku nakon što plate hranu, račune i lijekove.

Svjedočimo masovnom odlasku ne samo mladih, već i kvalifikovanih radnika i cijelih porodica. Postoji li kratkoročni ili dugoročni ekonomski plan kojim bi se taj trend zaustavio?

Ne vidim dovoljno uvjerljiv i cjelovit plan za zaustavljanje odlaska stanovništva. Time gubimo radnike, porezne prihode i buduće osiguranike penzionog sistema. Kratkoročno su potrebni bolji uslovi za zapošljavanje i povezivanje obrazovanja s tržištem rada; dugoročno, vladavina prava, kvalitetne javne usluge i predvidivo poslovno okruženje. Treba uzeti u obzir i unutrašnje migracije, uključujući odlazak radnika iz RS-a u Federaciju BiH. Najskuplja radna snaga je ona koju obrazujemo, a zatim prepustimo drugima da koriste njeno znanje i rad.

Zašto ozbiljni strani investitori i dalje uglavnom zaobilaze RS u većem obimu i koliko politička nestabilnost i retorika direktno guše privredu?

Investitori traže predvidiva pravila, pravnu sigurnost, efikasnu administraciju i mogućnost dugoročnog planiranja. Politička nestabilnost povećava rizik i cijenu poslovanja, dok neizvjesnost u vezi s ugovorima i pravilima odvraća kapital. Naravno, važni su i veličina tržišta, infrastruktura i struktura privrede, ali politička neizvjesnost ima svoju cijenu. Kapital ne glasa na izborima, ali glasa nogama: odlazi tamo gdje je pravna sigurnost veća, a politička samovolja manja.

Kada biste danas imali priliku da predložite tri ključne i neodložne ekonomske reforme za RS, koje bi to reforme bile?

Prvo, uređenje javnih finansija: transparentni budžeti, kontrola javnih nabavki i jasna računica za svaki projekat i novo zaduženje. Drugo, promjena modela razvoja: rasterećenje produktivnog rada, manje administrativnih prepreka te ulaganje u znanje, tehnologiju i izvoz, kako konkurentnost ne bi počivala na jeftinoj radnoj snazi. Treće, izgradnja institucija koje rade u javnom, a ne partijskom interesu, uz nezavisno pravosuđe i suzbijanje korupcije. Bez ljudi nema ni rasta ni održivog penzionog sistema. Budžet nije stranački plijen, radnici nisu neiscrpan resurs, a buduće generacije nisu bankomat iz kojeg se može podizati novac bez namjere da se taj račun plati.