SVE 'MEČ LOPTE' REPREZENTACIJE BIH: Podsjetnik sutra pred Austriju (VIDEO)
Od dosadašnje tri "meč lopte", jednu smo iskoristili, kada je 2013. godine ispisana historija, odnosno kada smo izborili jedini nastup na neki od šampionata, Svjetsko prvenstvo koje je igrano u Brazilu 2014. godine.
Kako je propala prva prilika?
Prvu priliku da u posljednjem kolu kvalifikacija trijumfom osvojimo prvo mjesto u grupi te izborimo plasman imali smo davne 2003. godine.
Tačnije, bio je 11. oktobar 2003. Na Olimpijski stadion "Asim Ferhatović Hase – Koševo" u Sarajevu došla je Danska, a nama su za plasman na Evropsko prvenstvo, koje se igralo 2004. godine u Portugalu, treba tri boda.
Četrdeset estradnih umjetnika po prvi put nakon rata iz cijele zemlje tada je premijerno izvelo sada već kultnu navijačku pjesmu "Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino". Vladala je neviđena euforija. Spektakl.
Izabranici selektora Blaža Sliškovića u odličnoj atmosferi bodreni od 35.000 navijača primili su gol u 12. minutu. Danci su poveli preko Martina Jorgensena. No, olimpijsko zdanje eksplodiralo je 27 minuta poslije. Hasan Salihamidžić je centrirao sa desnog boka. Elvir Bolić fantastično skočio pa udarcem glavom pogodio za 1:1.
Do kraja utakmice smo napadali protiv favorizovanog protivnika. Imali šanse. Najbliži pogotku bili smo u finišu kada Elvir Baljić nije bio precizan iz peterca gostiju. Nismo uspjeli.
Mnogi od 35.000 ljudi u suzama napustili su naš najveći stadion. Naša prva velika prilika poslije 1. septembra 1996. godine i prvog kvalifikacionog meča sa Grčkom u Kalamati (0:3) tako nije iskorištena.
Najgore gostovanje
Generacija sjajnih fudbalera, među kojima je bio i današnji selektor Sergej Barbarez, dobro vođena od strane popularnog Bake imala je popravni dvije godine kasnije. Ali, u daleko težim okolnostima i na najgorem mogućem gostovanju samo 10 godina nakon brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tog 12. oktobra 2005. u Beogradu za sve Bosance i Hercegovce koji su igrali za svoju zemlju i nisu navijali za susjednu bio je u pravom smislu riječi - pakao. Od ranih jutarnjih sati šovinizam i nacionalizam odjekivao je ulicama prijestolnice tadašnje Srbije i Crne Gore.
Po dolasku na stadion klicali su u glas ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, osuđenim na doživotne robije zbog, između ostalog, i genocida u Srebrenici, tada bjeguncima u Srbiji od pravosuđa Bosne i Hercegovine i Međunarodnog tribunala u Hagu.
Negdje oko 1.000 naših navijača brutalno je sa svih strana napadnuto po ulasku na dio tribine. Stolicama, topovskim udarima... Branili su se hrabro. I odbranili.
Sjećam se, bio je jedan maloumnik i stalno se okretao ka novirskoj loži. Provocirao nas je nekoliko puta:
"Balije, pišete na arapskom?"
Osiguranje ga nije odstranilo. Isti taj pokušao je uhvatiti i jednog od bijelih golubova mira, koje su domaćini uoči utakmice simbolično pustili, a koji je sletio neposredno blizu bolesnog uma.
"Daj, bre, da ga davim. Kakav mir s njima", govorio je dok su ga, istina, pojedini u samo određenim trenucima meča pokušavali urazumiti.
I tako, na čistom bosanskom jeziku i latiničnom pismu, ne arapskom, iz srce Evrope izvjestio sam:
"Srbija i Crna Gora pobijedila je Bosnu i Hercegovinu, rezultatom 1:0, golom Meteje Kežmana u sedmom minutu horor utakmice i plasirala se na Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačku".
Nismo se uspjeli ni baraža domoći, jer je Španija završila kao druga u grupi.
Kući smo se vratili živi, neki teško povrijeđeni, ali ponosni na igru i zalaganje reprezentacije zemlje za koju je tada nastupio rođeni Srbijanac Ninoslav Milenković, čiji je predsjednik Saveza bio pokojni Milan Jelić, i koja je u svojim redovima imala sportske heroje, među njima te noći i najvećeg - Barbareza.
Idemo u Brazil!
Na novu direktnu šansu čekali smo osam godina. U međuvremenu izborili smo dva baraža. Sa pokojnim Miroslavom Ćirom Blaževićem za Mundijal koji se igrao 2010. godine u Južnoafričkoj Republici, pa sa Safetom Sušićem dvije godine kasnije za EURO, odigran u tada još uvijek dijelom neokupiranoj Ukrajini i Poljskoj.
Oba puta "isprašio" nas je Ronaldov Portugal. Ipak, bili su to nagovještaji historije.
Desila se 15. oktobra 2013. godine u litvanskom Kaunasu. Bio je Bajram, nama u pravom smislu te riječi.
Ustali smo rano. Otišli na Bajram-namaz u dvoranu Žalgirisa, gdje je prve velike košarkaške koraka napravio slavni Arvidas Sabonis, a gdje je bila organizovana molitva za goste iz BiH.
Dijelile su se baklave. Sve je mirisalo na sreću. Na veliko slavlje. Kaunaškim ulicama i trgovima hodile su hiljade naših navijača, na oduševljene finog, gostoljubivog, nama prijateljskog litvanskog naroda. U kafićima su vezane zastave Bosne i Hercegovine i Brazila, kao poruka - idemo u Brazil!
Nervoza je rasla. Došli smo na stadion. Do tada nikad gori koji sam vidio. Oronuo. Iz sovjetskog doba. Bili smo na donjoj tribini, a iznad nas navijači. Dok su skandirali "ko ne skače, mrzi Bosnu", sve se treslo. Strahovali smo da će tribina urušiti.
Na terenu smo napadali. I napadali... Ali, na poluvrijeme se otišlo bez golova. U poluvremenu na neuslovnom stadionu ispred tribina bili su postavljeni improvizovani toaleti. Ogroman red. Sve naši. Kako stići obavite neophodnu "fiziološku potrebu" i vratiti se na vrijeme u tako velikoj gužvi do nastavka utakmice. Raditi. Nema šanse, pomislih. Idem, trpit ću. U tom trenutku prodoran glas, krajiški, momak ogrnut sa palestinski šalom – kefijom, reče:
"Maknite se, čovjek mora ići radit. Ovo je onaj novinar".
I pustiše me. Svi. Bez riječi. Olakšah se.
Međutim, pravo olakšanje za nas oko 6.500 iz Bosne i Hercegovine na stadionu bilo je u 67. minutu kada je Vedad Ibišević postigao gol za neopisivu radost.
Pobjedu i plasman na Mundijal u Brazil. Naše prvo i do sada jedino veliko takmičenje.
Nastao je delirij na ulicama Kaunasa, Sarajeva, Mostara, Tuzle, Zenice... Slavili smo u kaunaškim pabovima duboko u noć. Odjekivali su stihovi naše muzike, uz koji su plesali i dobri ljudi Litvanci.
Kaunasom se širio miris ljiljana. Za Bajram. Za Brazil.
Tragično jutro u Poljskoj
Kolege Zlatan Kapić i ja, nakon prespavanih svega tri sata, uputili smo se kući. Službenim automobilom na skoro dvodnevni put ka Sarajevu. Vozio sam.
U poljskoj Lomži dobili smo informaciju da su u teškoj saobraćajnoj nesreći poginula tri naša navijača, Hasib Mahmić, Vildan Pehlić i Almir Kasumović, članovi navijačke grupe "Ljuti Krajišnici".
Jedan od stradalih bio je momak koji mi je pomogao u poluvremenu utakmice.
Izvor: Vijesti.ba