Ne zato što su se trojica lidera u Šenženu dogovorila o novom svjetskom poretku, već zato što su se okupili u trenutku kada se stari sve teže održava, a nijedna sila više nema snagu da sama nameće pravila ostatku svijeta.
Prvi trilateralni susret predsjednika SAD, Rusije i Kine imao je istorijsku težinu, ali ne i snagu da preko noći promijeni odnose u svijetu. Zajednička deklaracija pokazala je da tri velike sile mogu pronaći zajednički jezik o smanjenju nuklearnih rizika, energetskim tokovima i reformi međunarodnih institucija. Ipak, najteža pitanja, od rata u Ukrajini do sukoba na Bliskom istoku, ostala su bez konkretnog dogovora.
Zato susret u Kini, prema ocjenama analitičara, treba posmatrati više kao politički signal nego kao početak novog saveza. Tri države nisu prestale da budu suparnici, niti su odustale od sopstvenih interesa, ali su pokazale da se o ključnim međunarodnim pitanjima više ne može razgovarati bez njihovog učešća.
Tri lidera, tri računice
Iako su se našli za istim stolom, Putin, Tramp i Si Đinping nisu došli u Šenžen sa istim ciljevima, niti su iz njega odnijeli jednaku političku korist. Za ruskog predsjednika susret je bio prilika da pokaže da Moskva, uprkos sankcijama i ratu u Ukrajini, nije diplomatski izolovana. Za Sija je to potvrda da Kina postaje mjesto okupljanja najvažnijih svjetskih aktera, dok je Tramp nastojao da pokaže da Vašington i dalje može neposredno razgovarati sa dvije sile koje smatra svojim najvećim strateškim rivalima.
Profesorica Fakulteta političkih nauka u Beogradu Dragana Mitrović ocjenjuje da je značaj susreta u spremnosti tri sile da razgovaraju o problemima koji prevazilaze njihove međusobne odnose. Ratovi, energetska kriza, nestabilnost u snabdijevanju hranom, inflacija i rastuće nepovjerenje među velikim silama zahtijevaju, kako ističe, razgovor najmoćnijih država. Ona upozorava da ovaj susret ne treba tumačiti kao stvaranje novog trilateralnog rukovodstva koje bi uređivalo svjetske odnose mimo postojećih međunarodnih institucija. Smatra da je prije riječ o spremnosti velikih sila da preuzmu dio odgovornosti za globalna dešavanja i, uprkos neslaganjima, razgovaraju o zajedničkim problemima.
- Takav pristup pokazuje da se interesi triju država ne moraju poklapati da bi postojao prostor za dogovor. Istovremeno, činjenica da su se okupile u ovakvom formatu govori i o promeni težišta međunarodne politike. Upravo je to jedna od glavnih poruka samita, da se težište globalnih ekonomskih, političkih i geopolitičkih dešavanja sve više pomera ka istoku, dok zapadna Evropa i EU više nemaju nekadašnju težinu u oblikovanju svetskih odnosa - navodi ona.
Profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Siniša Atlagić u susretu vidi simboličko ozvaničenje multipolarnog svijeta. Za razliku od poslijeratnog poretka, koji je prerastao u bipolarno nadmetanje SAD i Sovjetskog Saveza, današnji odnosi sve više se oblikuju oko više centara moći, prije svega zbog uspona Kine. Iako ekonomski ne može da se mjeri sa SAD i Kinom, Rusija zbog vojne snage i nuklearnog potencijala ostaje nezaobilazan akter međunarodnih odnosa. Njeno prisustvo za istim stolom sa Vašingtonom i Pekingom, uprkos ratu u Ukrajini i sankcijama, za Moskvu ima snažnu simboličku vrijednost.
- Svaki od trojice lidera imao je šta da dobije. Putin je pokazao da Rusija nije izvan glavnih diplomatskih tokova, Si da Kina može biti domaćin razgovora od globalnog značaja, a Tramp da Vašington i dalje može neposredno razgovarati sa dve sile čiji uticaj nastoji da ograniči. To, međutim, ne znači da su njihovi interesi postali bliži - kaže Atlagić.
Nuklearna poruka i energenti
Jedna od najvažnijih tačaka deklaracije odnosi se na smanjenje nuklearnih rizika i sprečavanje sukoba sa nesagledivim posljedicama. Značajno je što su tri nuklearne sile, uprkos pojačanim tenzijama, uspjele da usaglase barem opštu poruku o opasnosti od upotrebe ovog oružja.