Štrpci, 33 godine od otmice i strijeljanja Bošnjaka i Hrvata: Svjedočanstvo planiranog zločina
Pripadnici tzv. VRS-a, primarno vojne formacije 'Osvetnici' kojom je komandovao zločinac Milan Lukić, 27. februara 1993. godine izvršili su gotovo identičan zločin kao ranije u Sjeverinu 22. oktobra 1992. godine. Ovaj put su zaustavili brzi voz (broj voza 671), koji je saobraćao na relaciji Beograd–Bar, na stanici u mjestu Štrpci. Izveli su 20 putnika, civila nesrpske nacionalnosti (18 Bošnjaka, 1 Hrvat i 1 neidentificirana osoba afro-azijskog porijekla) i odvezli ih na teritoriju općine Višegrad, gdje su ih, nakon mučenja, sve strijeljali.
Višegrađanin prof. dr. Ermin Kuka, naučni savjetnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava detaljno je analizirao zločin u Štrpcima.
"Zločini strijeljanja bošnjačkih muškaraca zarobljenih u Štrpcima su bili dio široke genocidne kampanje usmjerene prema Bošnjacima. Činjenica je da su srpski zločinci targetirali i ubijali Bošnjake primarno zbog njihovog nacionalnog i vjerskog identiteta, a da nisu birali samo Bošnjake sa teritorije Republike Bosne i Hercegovine, već i iz susjedne Srbije (državljane Srbije), potvrđuju zločini izvršeni nakon otmice Bošnjaka u Sjeverinu (Srbija) i u Štrpcima (Rudo, Bosna i Hercegovina)", ističe Kuka.
Otmica putnika voza broj 671
"Najstarija žrtva imala je 59 godina, a najmlađa 16 godina. Svi su bili državljani susjednih Srbije i Crne Gore (tadašnje Savezne republike Jugoslavije), iz gradova Prijepolje, Bijelo Polje, Beograd i Podgorica. Interesantna je činjenica da taj voz nikad ranije, prema rasporedu vožnje, nije stajao na stanici u Štrpcima. Međutim, voz su čekali pripadnici VRS, koji su natjerali otpravnika na stanici da ga zaustavi. Nakon opkoljavanja, ušli su u voz i odvajali jednog po jednog Bošnjaka i izvodili vani", naglašava Kuka.
Jedini putnik koji se usprotivio bio je Hrvat Toma Buzov, kapetan prve klase JNA koji je putovao u Podgoricu u posjetu sinu. Kada se usprotivio zločincima, oni su ga odmah legitimirali. Utvrdivši da je Hrvat, izveli su ga zajedno sa ostalih 18 Bošnjaka i 1 neidentificirane osobe.
Žrtve su prvo pritvorene u prostorijama Osnovne škole "Želimir Đurić Željo" u Prelovu, koje je od Višegrada udaljeno devet kilometara. U ovoj školi bila je smještena komanda Prvog bataljona 2. podrinjske lake pješadijske brigade Višegrad. Tu su ih mučili, tukli i fizički i psihički zlostavljani, a potom odveli u selo Mušići u kuću Rasima Polje, a zatim na obalu rijeke Drine, gdje su ih strijeljali.
Prof. Kuka ukazuje na dokumente planiranog zločina. Tako je 28.februara 1993.godine komanda Taktičke Grupe Višegrad VRS evidentirala u Ratnom operativnom dnevniku za razdoblje 12.02.1993-10.11.1994. godine, pod rednim brojem 17 i kratku informaciju u kojoj je stajalo: '18,00. U ž. stanici Uvac zaustavljen voz i kidnapovano više putnika’.
Istog dana komandi Drinskog korpusa VRS poslali su širi izvještaj o zaustavljanju voza u s. Štrpci koji je potpisao komandant Dragiša Masal. U izvještaju navode da je komanda 2. plpb Višegrad nastojala utvrditi činjenice o učešću lica (civila i vojnika) sa teritorije Višegrada u ovoj otmici, te da se nije moglo utvrditi ko je i da li je učestvovao u ovom događaju. Također da je preko kontrolnog punkta u s. Dobrun prošlo navedeno vozilo sa grupom vojnika, ali u pravcu s. Vardište. U izvještaju su naveli da nisu u mogućnosti otkriti bilo kakve tragove da su kidnapovana lica dovedena na teritoriju Višegrada, ali i da je činjenica da u zoni 2. lpbr ima manja grupa lica bez rasporeda u brigadi koja sa jednim brojem vojnih lica često postupcima izmiče kontroli i da vojna organizacija i civilni organi vlasti nisu u mogućnosti da to suzbiju.
Tragovi planiranog zločina
Upravo je ovaj dokument neosporan indikator da su raspolagali saznanjima o otmici te značajno priznanje da se radi o vojnim licima koja djeluju u zoni odgovornosti navedene brigade VRS.
"28. februara 1993. godine Služba bezbjednosti Komande 2. plpbr Višegrad je Komandi TG Višegrad poslala odgovor na akt str. pov. br.: 959/93, od 27.02.1992. godine, u kome ih informišu da su pozvali Bobana Inđića i Dragana Šekarića i obavili razgovor sa Bobanom Inđićem na okolnosti događaja na stanici Štrpci. Navode i da Dragan Šekarić nije pristupio obavljanju razgovora. Nakon razgovora sa Bobanom Inđićem, obavijestili su: "Nismo došli do pouzdanih saznanja da je ovaj incident djelo Inđić Bobana i Šekarić Dragana, već zaključuju da su "pomenuta lica uzela vozilo Goraždanske brigade kojim je upravljao Pljevaljčić Uroš. Tim vozilom su bez odobrenja i dozvole nasilno prošli kroz punkt u Dobrunu u 12,45 sati i otišli u pravcu Vardišta. Kroz punkt su se ponovo vratili oko 17 sati. Dežurni na punktu nije primjetio da li na karoseriji ima još neko od imenovane dvojice koji su bili u kabini".
Kuka naglašava da se u izvještaju konstatuje da su Inđić i Šekarić negirali bilo kakvu vezu sa događajem na stanici Štrpci, iako je vidljivo da Dragan Šekarić uopće nije dao izjavu. Navodi se i da druge izjave nisu pristali da daju, te kako će o novim saznanjima obavijestiti Komandu TG Višegrad onda kada dođu do njih. Dokument je potpisao Veselin Vučelja, pomoćnik komandanta za obezbjeđenje.
U još jednom dokumentu jasno se vidi da je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS – UZSK Bijeljina 10. marta 1993. godine poslalo Depešu svim CSB-ovima, CJB-ovima, SMBS-ovima i SM za građanska pitanja, u kome ih podsjeća da je od strane nepoznate grupe osoba izvršena otmica određenih lica 27. februara 1993. godine, na željezničkoj pruzi na relaciji Beograd-Bar, u stanici Štrpci, uz popis šest osoba koje su odvedene, sa njihovim ličnim podacima i opisom u vrijeme izvršenja otmice. Navode se sljedeća lica: "Memović (Halit) Fikret, Ćorić (Musa) Rasim, Alomerović (Vehbo) Adem, Zeković (Mumin) Fevzija, Kajević (Husein) Nijazim i Hanić (Zahir) Muhedin.“ Svi oteti su bili iz Prijepolja. Na kraju se navodi da "u slučaju pronalaska navedenih lica ili korisnih saznanja odmah obavijestiti ovu upravu, pozivom na depešu broj gornji, kako bi udovoljili MUP Srbije SUP Užice". Depešu je potpisao Goran Mačar.
Kuka tvrdi da je posebno indikativna činjenica da je o ovoj otmici i zločinu u Štrpcima raspravljano na najvišem vojno-političkom organu SRJ, Vrhovnom savetu odbrane (VSO) na 8. sjednici, 12. marta 1993. Godine. Dobrica Ćosić je pomenuo otetu grupu Bošnjaka, dok je Momir Bulatović kazao: 'Imamo i drugi deo problema, činjenica je da po ulicama naših gradova šetaju naoružane grupe. Vezano za grupu koja je oteta u Štrpcima, kontrola je već počela u vozu posle železničke stanice Zemun, 30 ljudi je prema našim podacima bilo u vozu".
"Upravo ova izjava Momira Bulatovića je ilustrativan indikator činjenice da se radilo o planiranoj aktivnosti i planiranom zločinu od strane određenih vojnih struktura. Kontrola koju pominje je bila samo uvertira u kasnije potpuno zaustavljanje voza na stanici Štrpci, gdje voz, po redu vožnje, nije ranije stajao", kaže Kuka.
Kuka podsjeća i na druge zanimljive činjenice koje jasno pokazuju da su članovi VSO raspolagali informacijama o otmici lica iz voza u Štrpcima i činjenici da su pobijeni. To je potvrdio i sam Momir Bulatović na istoj sjednici: "Bio je tražen otkup: mi smo pokušali da otkupimo te ljude; naravno, oni su svi pobijeni. Naša Služba državne bezbjednosti došla je do podataka da ta Lukićeva grupacija namjerava da ubije...". Čak se i Slobodan Milošević osvrnuo na zločinca Milana Lukića, kazavši: „Lukića je uhapsila naša policija i on je 'iza brave'. Videćemo šta ćemo dalje. To ne sme da se govori, jer hoćemo da pohvatamo još neke. To je ubica i zlikovac". I Miloševiću je bilo jasno da je iza ove otmice i zločina stajao lično Milan Lukić sa svojom grupom, priznavši ujedno da se radi o „ubici i zlikovcu". Momir Bulatović je pokušao ublažiti taj stav Miloševića, konstatirajući kako je Lukić, po njemu, "tragična ličnost" kojoj su "brojni iz familije stradali", ne dajući konkretnije i jasnije podatke kao argumentaciju za taj svoj iskaz i stav. Na kraju su, po ovom pitanju, zaključili da ne donose nikakve odluke, dok ne pribave detaljne podatke, te je ta tačka skinuta sa dnevnog reda navedene sjednice VSO.
Nagrada za zločin
- juna 1993. godine, na pravoslavni blagdan Vidovdan i krsnu slavu VRS, tadašnji predsjednik RS je Ukazom dodijelio određena odlikovanja pojedincima, među kojima i Bobanu Inđiću, koji je učestvovao u otmici u Štrpcima. Njemu je dodijeljena Zlatna medalja za hrabrost. Odlikovanja su dodijeljena pripadnicima VRS koji su se „istakli junačkim podvizima u oružanoj borbi i predstavljaju naročit primjer junaštva“. Dakle, otmica nesrpskih civila na stanici Štrpci i njihovo strijeljanje na obali rijeke Drine u Višegradu je bilo primjer junaštva Bobana Inđića, koje je od strane zločinca Radovana Karadžića, tadašnjeg predsjednika RS nagrađeno Zlatnom medaljom za hrabrost.
Kuka također podsjeća da je Tadeusz Mazowiecki, tadašnji Specijalni izvjestitelj Komisije UN za ljudska prava (UNHCR) u svojim izvještajima, u dijelu posvećenom Sandžaku, pored zločina nad Bošnjacima iz Sjeverina, izvijestio i o otmici u Štrpcima, s tim da se navodi pogrešan datum otmice. On kaže: "S voza Beograd-Bar (broj 671) na stanici Štrpci, koja se nalazi na bosanskoj teritoriji i pod kontrolom armije bosanskih Srba, 19. februara 1993. godine odvedeno je 19 Muslimana i jedan Hrvat. Grupa naoružanih muškaraca, u maskirnim uniformama s četničkim oznakama, provjeravala je identitet putnika i Muslimani su bili odvedeni u vojni kamion, a zatim odvezeni. Nije poznato gdje su odvedeni i prijavljeni su kao 'nestali'. Uspostavljena je Vladina komisija u Beogradu, ali nije podnijela izvještaj. Milan Lukić, prema izvještajima srpski paravojni komandant u Bosni, je nakratko uhapšen u vezi s kidnapovanju. Skupština Crne Gore je 19. oktobra 1993. godine osnovala Komisiju za istragu".
Pravna procesuiranja i nepravda
Zločin u Štrpcima, kako podsjeća prof. Kuka, bio je i predmetom procesuiranja u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Iako su neki pravosnažno osuđeni, mnogi učesnici i dalje nisu izvedeni pred sud.
Sud Bosne i Hercegovine donio je sljedeće pravosnažne presude, Obrad i Novak Poluga, Petko Inđić, Radojica Ristić , Miodrag Mitrašinović (u bjekstvu) te Dragan Šekarić i Oliver Krsmanović osuđeni su na 13 godina zatvora. Boban Inđić je osuđen na 15 godina, a Mićo Jovičić na 5 godina zatvora. Vođen je proces i protiv Luke Dragičevića, međutim on je oslobođen optužbi. Jedini koji je priznao krivicu za učešće u zločinu bio je Mićo Jovičić, te je vjerovatno zbog toga presuđen na samo 5 godina zatvora. On je, inače, jedini zločinac koji je priznao da je počinio zločine na teritoriji općine Višegrad u periodu agresije. Vuk Ratković, protiv kojega je također vođen proces je, u toku postupka preminuo.
Na Višem sudu za ratne zločine u Beogradu prvostepeno su (u ponovljenom postupku nakon što je Apelacioni sud u Beogradu ukinuo prvostepenu presudu) presuđeni: Gojko Lukić na 10 godina zatvora (brat zločinca Milana Lukića), Jovan Lipovac na 10 godina zatvora (preminuo 25. februara 2024. godine i sahranjen u Višegradu), Duško Vasiljević na 10 godina zatvora i Dragana Đekić na 5 godina zatvora (jedina presuđena žena za zločin u Štrpcima).
Također, Sud u Bijelom Polju (Republika Crna Gora) je pravosnažno osudio zločinca Nebojšu Ranisavljevića na ukupno 15 godina zatvora za učešće u zločinu u Štrpcima. Činjenica je kako pobrojani zločinci nisu jedini koji su učestvovali u navedenim zločinima, te da su još uvijek mnogi, koji su u tome učestvovali, na slobodi.
Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve i to u Jezeru Perućac 2009. i 2010. godine, dok za preostalih 16 žrtava nikad nisu pronađeni.
"Otmica nesrpskih civila na stanici Štrpci i njihovo strijeljanje na obali rijeke Drine u Višegradu predstavlja primjer planiranog i sistematskog zločina protiv čovječnosti i podsjetnik na važnost pravde i procesuiranja ratnih zločina", zaključuje Kuka.