Šta je Ivo Andrić odgovorio na pitanje da li je najveći Hrvat

Dvije anegdote iz susreta sa novinarima pokazuju kako je odgovarao na pitanja koja je smatrao neprikladnim.

Autor djela „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Prokleta avlija“ smatrao je da se o piscu najviše može saznati iz onoga što je napisao, a ne iz njegovih javnih izjava o sopstvenom životu i stvaralaštvu.

Profesor Milivoje Pavlović u knjizi „10 portreta, 10 razgovora“ piše o Andrićevoj odbojnosti prema intervjuima, dok je književnik Miroslav Karaulac govorio o njegovom odnosu prema novinarima u razgovoru za nedjeljnik „Vreme“ 2008. godine.

Prema svjedočenju Miroslava Karaulca, koje prenosi „Kurir“, Andrić je nakon dobijanja Nobelove nagrade primio novinarku jednog zagrebačkog dnevnog lista.

Na početku razgovora novinarka ga je pitala kako se osjeća u situaciji u kojoj je, kako je rekla, „najveći Hrvat“.

Andrić joj je odgovorio: „Gospođo, ja sam prije svega Beograđanin. Naš intervju je završen!“

Time je razgovor prekinut. Anegdotu je Karaulac ispričao u razgovoru sa Nebojšom Grujičićem za „Vreme“, a kasnije je prenesena i u knjizi „Čovek i pisac“.

Još jedna anegdota govori o Andrićevom odnosu prema javnim optužbama i potrebi da se na njih odgovara.

Prema svjedočenju Milovana Vitezovića, objavljenom u „NIN-u“ 23. septembra 2004. godine, Andriću je postavljeno pitanje da li bi demantovao novinski naslov u kojem bi bilo navedeno da je ukrao zvona Keltske katedrale.

Njegov odgovor bio je kratak: „Zašto ja, neka demantuje Keltska katedrala...“

Anegdota se uklapa u sliku pisca koji nije smatrao da na svaku tvrdnju mora javno da odgovara. Prema navodima iz istog teksta, Andrić je prijateljima govorio da neistine koje se iznose o nekoj osobi govore i o onima koji ih šire.

Andrić je izbjegavao da u intervjuima govori o privatnom životu i vlastitoj književnosti, smatrajući da čitaoci odgovore mogu pronaći u njegovim djelima.

Njegov književni opus obilježili su romani i pripovijetke u kojima je istraživao istoriju, ljudske sudbine i složene odnose među ljudima. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine, a njegovo stvaralaštvo ostalo je jedno od najznačajnijih u književnosti na prostoru bivše Jugoslavije.