SRĐANOVA AMNEZIJA: Kratko pamćenje malog dodika iz grada srušenih bogomolja

Kada je Srđan Amidžić, aktuelni ministar finansija i trezora Bosne i Hercegovine te istaknuti kadar Dodikovog SNSD-a, pred kamerama Alternativne televizije ustvrdio kako “nije osjetio šta je istinska mržnja dok nije počeo da radi u Sarajevu”, svjedočili smo još jednom šovinističkom, islamofobnom istupu osobe koja glumi malog Milorada. Dodao je kako bi političare iz glavnog grada države koja ga plaća i islamske vjerske institucije “sve odveo u crkve, jer ih izgleda u džamijama to ne uče”, ne bi li im tamo neko napokon objasnio razliku između dobrog i lošeg, piše Bosna.hr.

Postoji, međutim, jedan sitan biografski detalj koji ministrovu iznenadnu prosvijetljenost čini duboko ciničnom. I nadasve lažnom. Srđan Amidžić je rođen 1980. godine u Banjaluci. Kada je u njegovom rodnom gradu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća započinjalo temeljito, sistematsko i hladnokrvno brisanje svega što nije nosilo jednonacionalni (srpski) pečat, dječarac Amidžić je imao dvanaest ili trinaest godina.

Dječak u tim godinama primjećuje svijet oko sebe. Vidi kada mu iz komšiluka nestaju drugari iz klupe, vidi kada se noćno nebo usijava od eksplozija, vidi kada se mijenjaju nazivi ulica i vidi kada nestaju građevine koje su tu stajale stoljećima. Vidi i crvenu beretku na ogromnoj glavi s kojom će godinama kasnije dijeliti vlast.

Valjda je nešto od toga vidio i Amidžić. Ili je to, i u tim formativnim godinama, smatrao normalnim?

Ali, ako pretpostavimo da je dječak Srđan tada bio previse zaokupljen odrastanjem pa nije stigao primijetiti šta se valja ulicama njegovog grada, red je da sada odraslom ministru osvježimo pamćenje i detaljno objasnimo kako zapravo izgleda istinska, sistemski organizovana mržnja.

Istinska mržnja u Banjaluci je bila (a i danas je) državni projekat, adminstrativno i vojno-policijski vođena mašinerija pučističke vlasti koja u gradu u kojem nije bilo direktnih ratnih djejstava nije ostavila praktično nijednog Bošnjaka i Hrvata na miru. Dok je mladi Amidžić odrastao u sigurnosti svog doma, u istom tom gradu je od 1991. do 1995. godine provođeno jedno od najtemeljitijih etničkih čišćenja na tlu moderne Evrope.

Možda se ministar ne sjeća čuvenog “crvenog kombija”? Bio je to furgon banjalučke policije i odreda Specijalne brigade milicije, strah i trepet koji je krstario ulicama Borika, Mejdana, Lauša i Hiseta. Taj furgon nije prevozio robu; on je presretao nesrpske stanovnike, odvodio ih u noć, premlaćivani su po garažama i stanicama, kombi je sijao teror od kojeg se ledila krv u žilama.

Pod patronatom tadašnjeg Kriznog štaba i opštinskih moćnika, Bošnjaci i Hrvati su u Banjaluci ostajali bez posla, bez stanova, bez prava na kretanje i na koncu, bez prava na život. Ljudi su prisiljavani da potpisuju dokumente kojima svoju imovinu “dobrovoljno” poklanjaju samozvanoj Republici Srpskoj, kako bi uopšte dobili propusnicu da napuste vlastiti grad.

Ako je ministar tada bio premlad da prepozna teror na ulici, teško je vjerovati da nije čuo eksplozije koje su potresale gradu temelje. U Banjaluci je do 1993. godine porušeno svih njenih šesnaest džamija. Nisu porušene u unakrsnoj paljbi niti slučajnim projektilima; srušene su planski, eksplozivom visoke razorne moći, u noćnim satima pod policijskim satom kada se niko nije mogao kretati gradom bez dozvole vlasti.

Najpoznatija među njima, arhitektonski dragulj pod zaštitom UNESCO-a, Ferhat-pašina džamija – Ferhadija, minirana je u rano jutro sedmog maja 1993. godine. Nedugo zatim, srušena je i Arnaudija. Kamenje i ostaci ovih višestoljetnih spomenika kulture i duhovnosti sistematski su odvoženi na gradske deponije i zatrpavani na tajnim lokacijama, kako bi se zatrpao i sam dokaz da su Bošnjaci ikada živjeli na tim prostorima.

Nisu stradale samo džamije. Na meti iste te mržnje našle su se i katoličke crkve i samostani. Dovoljno je prisjetiti se stravičnog zločina na Petrićevcu. U noći 12. maja 1995. godine, samostan na Petrićevcu je zapaljen i srušen do temelja, a u tom napadu mučki je ubijen fra Alojzije Atlija.

Istovremeno, u župnom uredu u Presnaču kod Banjaluke, u maju 1995. godine spaljeni su župnik vlč. Filip Lukenda i sestra Cecilija Grgić. Neko ih je zatvorio u župnu kuću i žive ih zapalio. Goli, krvožedni sadizam usmjeren protiv ljudi čiji je jedini grijeh bio taj što su se molili Bogu na drugačiji način.

Istinska mržnja, rekao bi Amidžić.

Dok je grad čišćen od vjerskih objekata i nesrpskog stanovništva, oko Banjaluke su nicali logori i mučilišta. Mali Logor u samom centru grada, te zloglasni logori Manjača i Trnopolje u neposrednoj blizini, postali su sabirni centri za hiljade Bošnjaka i Hrvata. Banjalučani, dojučerašnje komšije, profesori, ljekari i radnici, odvođeni su na Manjaču gdje su izlagani torturi, izgladnjivanju i ubistvima. Mnogi se iz tih logora nikada nisu vratili, a njihova tijela su pronalazili u masovnim grobnicama širom Bosanske Krajine.

Da li je moguće da mladi Srđan nije tada primijetio da mu fali neko od dojučerašnjih komšija?

Možda ministar Amidžić misli da se ta mržnja ugasila potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma? Ako tako misli, valja ga podsjetiti na događaje od sedmog maja 2001. godine. Tada je, na osmu godišnjicu rušenja, zakazano polaganje kamena temeljca za obnovu Ferhadije. Mladi Amidžić je tada već bio punoljetan student, dvadesetogodišnjak koji je vrlo dobro mogao razumjeti svijet oko sebe. Tog dana, u samom centru Banjaluke, podivljala masa od nekoliko hiljada nasilnika organizirano je napala vjernike, strance i diplomatske predstavnike koji su došli na ceremoniju.

Među okupljenim vjernicima bio je i Murat Badić, mirni čovjek iz Cazina. Masa ga je divljački pretukla kamenjem i letvama naočigled pasivne policije koja je mirno posmatrala linč. Murat Badić je doslovno kamenovan. Od zadobijenih povreda pao je u komu i preminuo nekoliko dana kasnije u bolnici. Kamen temeljac tog dana nije položen, a zrak u Banjaluci bio je ponovo natopljen istom onom mržnjom koja je osam godina ranije rušila minarete i odvodila ljude u noć.

Zna li Amidžić gdje je bio tog dana, je li osjetio mržnju? Smrad paljevine autobusa? Ili je smatrao da tako treba?

To su historijske činjenice o gradu u kojem je ministar Amidžić rastao, školovao se i gradio političku karijeru. S druge strane, on danas radi u gradu u kojem je svako dobrodošao, u kojem turisti iz Srbije mirno šetaju, u kojem bivši VRS snajperisti sa sarajevskih brda uvode internet po stanovima Sarajlija, u kojem su marketi vlasnika iz manjeg entiteta najposjećenija mjesta za kupovinu.

Zbog toga njegova izjava kako je tek u Sarajevu “osjetio šta je istinska mržnja” duboko je uvredljiv, cinično smrdljiv pokušaj prekrajanja prošlosti u predizborne svrhe. Držati lekcije iz morala i slati sarajevske političare u crkve da nauče “šta je mržnja”, dok se istovremeno potpuno ignoriše činjenica da su iz njegovog rodnog grada brutalno obrisani čitavi narodi, predstavlja vrhunac licemjerja čovjeka koji, kada hoće nekoga da uvrijedi, nazove ga “jednim muslimanom”.

Trabunja o Sarajevu, gradu koji je 1.425 dana bio pod opsadom, gdje je na hiljade civila i djece ubijano granatama i snajperima upravo sa položaja one politike koju Amidžić danas zastupa, Sarajevu koje je sačuvalo svoje crkve, katedrale i sinagoge netaknutima u samom centru grada tokom najtežih dana opsade.

U tom istom Sarajevu niko nije srušio Sabornu crkvu niti Staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji. U Banja Luci danas nema traga postojanja onih koji su taj grad podigli iz temelja,

Kada Srđan Amidžić danas uči druge moralu i vjerskoj toleranciji, on zapravo ne govori o Sarajevu. On govori o vlastitom jalu, vlastitom jadu i gradu iz kakvog danas dolazi. Ako zaista želi vidjeti kako izgleda proizvod istinske mržnje, ne mora putovati u Sarajevo niti tražiti televizijske kamere. Dovoljno je da prošeta centrom Banjaluke, stane ispred obnovljene Ferhadije i sjeti se Murata Badića, sjeti se fra Alojzija Atlije, sjeti se “crvenog kombija” i hiljada svojih sugrađana čija je jedina krivica bila u tome što nisu nisu bili “srđani”.

Tek kada na tom mjestu pogne glavu i prihvati istinu, ministar će možda moći razaznati granicu između dobrog i lošeg o kojoj danas tako olako pridikuje drugima.