Novinar i urednik "Avaza" Danijal Hadžović gostovao je u emisiji "Balkan Rules", gdje je govorio o odnosu Srbije i dijela srpskog društva prema ratnim zločinima, kultu Ratka Mladića, historijskom revizionizmu, ali i o političkoj i društvenoj krizi u Bosni i Hercegovini.
Jedna od centralnih tema razgovora bilo je pitanje šta govori o jednom društvu činjenica da pravosnažno osuđeni ratni zločinac prestaje biti predmet srama i postaje simbol kojim se javno ponosi. Hadžović je upozorio da slavljenje Ratka Mladića nije moguće svesti samo na navijačke tribine, grafite ili izolovane ekstremističke grupe, posebno kada takve poruke godinama prate politički diskurs, mediji i djelovanje državnih struktura.
Hadžović je ukazao na ono što vidi kao posebno opasnu fazu historijskog revizionizma: trenutak u kojem se zločin više ne pokušava samo relativizirati ili negirati, nego se njegovi počinioci otvoreno pretvaraju u heroje.
U tom kontekstu govorio je i o duboko ukorijenjenim predstavama o Bošnjacima i muslimanima koje se mogu pronaći u dijelu srpskog nacionalističkog narativa.
- Koliko puta ste čuli onu rečenicu da su Bošnjaci ‘prodali vjeru za večeru’? Ili ono podrugljivo: ‘Idi na tavan pa traži ikone svojih predaka’? - kazao je Hadžović.
Rasistička percepcija
Prema njegovim riječima, iza takvih poruka ne stoji samo historijsko prepucavanje ili uvreda, nego mnogo dublja predstava o muslimanima na ovim prostorima.
- U dijelu srpskog nacionalističkog imaginarija postoji duboko ukorijenjena, gotovo rasistička percepcija muslimana na ovim prostorima: ideja da ste samim rođenjem obilježeni navodnim ‘grijehom’ svojih predaka zato što su prije nekoliko stoljeća promijenili vjeru. Kao da ste vi danas lično odgovorni za odluku nekog čovjeka koji je živio prije 300 ili 400 godina - rekao je.
Hadžović smatra da je posebno opasno kada se iz takvog shvatanja izvodi ideja kolektivne i nasljedne krivice.
- A onda se iz takve predstave kroz historiju izvodi i monstruozna logika prema kojoj je dopušteno da vas se kažnjava, progoni, protjeruje ili ubija zato što pripadate toj zajednici. Zamislite apsurd i brutalnost toga: osuđeni ste na osnovu porijekla, krvi i imena zbog nečega što niste učinili, na šta niste mogli utjecati i što se dogodilo stoljećima prije vašeg rođenja.“Takav način razmišljanja, naglasio je, pripada najopasnijim političkim ideologijama 20. stoljeća.
- To je upravo jedan od najstrašnijih oblika fašističkog načina razmišljanja: pojedinac više nije pojedinac, nego navodni nosilac kolektivne, nasljedne krivice. Posebno je opasno kada takva ideja prestane biti prepoznata kao ekstremizam i počne se predstavljati kao normalan dio nacionalne mitologije, kulture ili identiteta.
U razgovoru je problematizirana i često ponavljana teza prema kojoj su se narodi bivše Jugoslavije devedesetih jednostavno „zavadili“, nakon čega je uslijedio rat u kojem su, prema tom tumačenju, svi podjednako odgovorni. Hadžović je takav pristup kritikovao kao pokušaj brisanja razlike između političkih projekata, agresora i žrtve, ali i konkretnih razmjera i karaktera počinjenih zločina.
Razgovaralo se i o poređenjima Alije Izetbegovića i Slobodana Miloševića, kao i o dijelu liberalne, građanske i intelektualne scene koja ratove devedesetih često posmatra kroz formulu sukoba nekoliko jednako štetnih nacionalizama. Hadžović je govorio o tome zašto takvo izjednačavanje smatra historijski i moralno problematičnim te zbog čega suočavanje s činjenicama o ratu i danas izaziva toliko otpora.
Drugi dio emisije bio je posvećen Bosni i Hercegovini i njenom političkom sistemu. Hadžović je govorio o strankama koje su tokom godina izgubile gotovo svaku prepoznatljivu ideološku osnovu i pretvorile se u aparate za zapošljavanje, raspodjelu funkcija i održavanje vlastitih mreža.
Kupljene diplome
Tema su bili i kupljene diplome, nekompetentni kadrovi, urušavanje profesionalnih kriterija i politička kultura u kojoj se elementarno funkcioniranje države sve češće predstavlja kao veliki historijski uspjeh.
Time se otvorilo i šire pitanje društvenih ambicija: kako je zemlja koja je nekada stvarala velike infrastrukturne, industrijske, kulturne i obrazovne projekte došla do tačke u kojoj se asfaltiranje nekoliko stotina metara ceste, otvaranje šaltera ili nabavka nekoliko vozila građanima predstavlja kao dokaz izuzetnog političkog uspjeha.
Ko zapravo upravlja našim državama – najbolji ili najpodobniji? Šta ostaje društvu nakon decenija nacionalnih „spasilaca“, partijskog zapošljavanja i stalnog spuštanja kriterija? I može li se iz začaranog kruga izaći bez ozbiljnog obračuna i s prošlošću i s političkom kulturom koja je iz nje izrasla?
O tim pitanjima Hadžović je govorio u Balkan Rulesu – formatu koji se predstavlja kao razgovor, a ne klasični intervju.
