"Od novembra prošle godine, kada je Reformska agenda usvojena, pa do danas, kraja jula, još nismo ni počeli njeno stvarno sprovođenje. Zbog toga moram zaključiti da ono što se govori u principu nije praćeno konkretnim djelima", kaže on.
Suštinski, u posljednjih 12 mjeseci ništa se nije promijenilo. Naš stav je od početka isti. Da bi Savjet EU mogao donijeti odluku o održavanju prve međuvladine konferencije, Evropska komisija mora pripremiti pregovarački okvir. Da bi Komisija to mogla učiniti, BiH treba da ispuni tri uslova. Mi često kažemo da su to "dva plus jedan". Prvi su usvajanje dva zakona: jednog koji se odnosi na Visoki sudski i tužilački savjet BiH, odnosno nastavak reforme u oblasti vladavine prava iz poglavlja 23 i 24, te izmjene Zakona o sudovima kojima bi bilo uspostavljeno apelaciono odjeljenje Suda BiH. Ono "plus jedan", koje je jednako važno, jeste imenovanje glavnog pregovarača.
Slažem se. Političke odluke ne donosi glavni pregovarač, već političke institucije koje stoje iza te osobe. Glavni pregovarač je zapravo glas institucija tokom pregovora. Ali, u trenutnoj situaciji, uz probleme u državnoj koaliciji, i to je postalo ozbiljno političko pitanje.
Ja bih rekao da je to kao ispunjavanje uslova za ulazak u klub. Još niste ušli u klub, ali ste ispunili uslove da možete započeti proces ulaska. Ovo je kraj početne faze procesa, ali pravi posao tek slijedi.
Nažalost, izgubljeno je mnogo vremena. Sjećam se marta 2024. godine. Tada još nisam bio u BiH, ali sam se pripremao za svoj mandat. I dalje se sjećam slika ljudi širom zemlje koji su slavili odluku o otvaranju pregovora i nosili zastave. Dvije i po godine kasnije moram iskreno reći da je razočaravajuće što nekoliko osnovnih koraka, koji su odavno trebali biti završeni, još nije urađeno. Istovremeno, BiH je ušla u jedan od najtežih političkih perioda u posljednjih 30 godina. Imali smo ozbiljnu političku krizu, raspad državne koalicije prije više od godinu dana, ali i brojne druge unutrašnje i geopolitičke izazove. Ne navodim to kao opravdanje, samo želim reći da je u zemlji sa tako složenim sistemom, kakva je BiH, sve mnogo teže kada nema međusobnog povjerenja i dijaloga među političkim akterima.
Kada razgovaram s političkim liderima ili ih slušam u javnosti, gotovo svi deklarativno kažu da žele članstvo u EU. Međutim, sudeći po onome što sam vidio tokom protekle dvije godine, moram priznati da imam određene sumnje. Bilo je trenutaka kada su drugačiji pristup i spremnost na kompromis mogli pomoći da se prevaziđu prepreke. Nažalost, takav duh kompromisa nije postojao.
Pogledajte zakone koji još nisu usvojeni. Pogledajte imenovanje glavnog pregovarača. Ili, možda još važnije, sprovođenje Reformske agende. To je pitanje koje se direktno tiče građana BiH. Nedostatak političke volje za sprovođenje reformi glavni je razlog zbog kojeg kasnimo. Na papiru je dogovoreno 113 reformskih koraka. Međutim, kada je trebalo postići konkretne političke dogovore kako bi počela isplata evropskih sredstava i realizacija reformi, proces je praktično stao. Od novembra prošle godine, kada je Reformska agenda usvojena, pa do danas, kraja jula, još nismo ni počeli njeno stvarno sprovođenje. Zbog toga moram zaključiti da ono što se govori u principu nije praćeno konkretnim djelima.
Evo konkretno: kada je riječ o Reformskoj agendi, rokovi koji postoje imaju stvarne posljedice. Ako BiH do kraja 2026. ne ispuni određene obaveze, izgubiće 373 miliona evra evropskih sredstava. Na to treba dodati i 108 miliona evra koje je već izgubila prošle godine. Ako ni preostale reforme ne budu usvojene do kraja 2027. godine, izgubiće i ostatak predviđenih sredstava. Dakle, više ne govorimo o mogućem riziku, cijena nečinjenja se već plaća.
