SLUČAJ 'KOMUNALNO' U MOSTARU: Kad Kordić 'srdačno' razgovara

Kantonalna inspekcija rada Hercegovačko-neretvanskog kantona poništila je rješenja o prestanku radnog odnosa koja je ranije za 22 uposlenika kompanije "Komunalno" Mostar , Bošnjaka – potpisala v.d. direktorice tog preduzeća Jadranka Senkić.

Poslodavcu je naloženo da otkloni nepravilnosti u primjeni Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenika te da obezbijedi zakonito vođenje disciplinskog postupka. Radnici se, dakle, na posao mogu vratiti do okončanja ponovnog disciplinskog postupka, piše Stav.ba.

Sasvim je evidentno iz nalaza inspekcije da se prema radnicima zapravo postupilo van za to propisanih procedura, pa teza koja se u medijima već neko vrijeme ponavlja o sistemskoj diskriminaciji Bošnjaka koja se provodi u Mostaru te drugim dijelovima Hercegovine dobija na snazi.

Masovni otkazi u "Komunalnom" Mostar idu u prilog toj tezi budući da se vršioci dužnosti direktora javnih preduzeća u Mostaru na diskrecionom principu imenuju od strane gradonačelnika, u ovom slučaju HDZ-ovog Marija Kordića, koji je na čelo tog preduzeća imenovao nekadašnji kadar te stranke koji se tokom prethodnih izbornih ciklusa kandidovao na lokalnom nivou.

Senkić u prilog nikako ne ide ni video koji je kružio društvenim mrežama u kojem ona govori o "hrabrosti" ratnog zločinca Slobodana Praljka. Ona ni u jednom trenutku nije povukla svoju spornu izjavu, pa je opravdano negodovanje javnosti što se neko na taj način politički i ideološki opterećen, bavi otkazima koji su uručeni jednoj specifičnoj etničkoj kategoriji.

Poruka gradonačelnika Kordića o tome jeste da želi organizovati pojedinačne sastanke sa svakim od 22 radnika, uz napomenu da svako od njih može povesti i svog advokata. Dakle, Kordić bi zbog ideje da su na određene radnike vršeni pritisci sada posegao za nekom vrstom saslušanja kako bi, bez ikakve zakonske osnove, pokušao utvrditi šta je stvarna pozadina priče o "Komunalnom". Kao da, ako mu je već bilo stalo do radnika, nije mogao prije inspekcijskog nalaza, koji je nepovoljan za njegovu v.d. direktoricu, razgovarati upravo sa menadžmentom koji im je uručio otkaze nakon brzo provedenog disciplinskog postupka. Ili raditi na medijaciji između radnika i njihovih sindikalnih predstavnika te uprave preduzeća.

Budući da to ranije nije uradio, sasvim je jasno da Kordićev poziv sam po sebi predstavlja vid pritiska, više nego što demonstrira stvarnu zabrinutost za bilo čije radnopravne odnose. Odaje ga tajming.

Narativ o nacionalnoj diskriminaciji upravo zbog toga nastavlja biti dominantna odlika cijele priče u gradu na Neretvi.

"Svaki djelatnik zaslužuje da ga se sasluša kao čovjeka, a ne kao dio političke skupine", tvrdi Kordić. Time on unaprijed pretpostavlja da su bošnjački radnici zapravo politički djelovali, jer, eto, sasvim je logično da su htjeli dobiti otkaz.

Prvi dio Kordićeve rečenice trebalo je da bude njegovo djelovanje odmah po saznanju da se radnici u tolikom broju susreću sa problemima u javnom preduzeću pod kontrolom gradskih vlasti. No, to se nije dogodilo, a pozivi na srdačne razgovore zapravo su samo odgovor na pritisak javnosti i ništa više od toga, jer je djelovanje Senkić ili Kordića samo dio šire strategije političkog ophođenja prema Bošnjacima u Hercegovini, prvenstveno u Stocu, Čapljini i Mostaru.

Sistemska diskriminacija je evidentna, značajnija zastupljenost u organima i institucijama lokalne samouprave ne postoji, no Kordić tvrdi da su najvažniji ljudi. Bez etničkog prefiksa. Da li je zaista tako i koliko je iskrena namjera koju Kordić ispoljava, najbolje znaju stanovnici Mostara koji se ne uklapaju u tendencije politika određenih dijelova HDZ-a.