Uvažena koleginica, advokat Nataša Tica, u svojoj kolumni pod nazivom "Sloboda govora u digitalnom kavezu", objavljenoj u "Nezavisnim novinama" 4.6.2026.godine, daje korektan i vrlo informativan osvrt na temu slobode izražavanja i pravnog okvira u internet okruženju.
Na kraju pledira recepciju standarda iz Digital Services Act (DSA), koji je Evropska unija (EU) ranije usvojila, sa punom primjenom od 17.2.2024. godine, o čemu će biti više riječi u ovom tekstu.
Sloboda izražavanja je prirodno ljudsko pravo, starije od same države, u hijerarhiji pravom zaštićenih vrijednosti odmah poslije prava na život i slobodu ličnosti. Okosnica je svakog demokratskog društva. Prilika je podsjetiti šta su o tome mislili umni ljudi. Karl Poper je smatrao da otvoreno društvo može napredovati ako nijedna ideja nije zaštićena od kritike. Džon Stjuart Mil je podržavao ideju da "istina jača kroz sudar sa zabludom". Tomas Džeferson je govorio metaforično o razmjeni mišljenja kao "paljenju svijeće". Orvel slobodu govora poistovjećuje s "pravom da se ljudima kaže ono što ne žele da čuju". Volter je već spomenut u uvodno navedenoj kolumni.
Jesmo li danas u situaciji da Istina može izgubiti od Laži, suprotno shvatanju Džona Miltona od prije nepuna četiri vijeka, koji je pisao: "Ko je ikada vidio da Istina izgubi u slobodnom i otvorenom sukobu?"
Upravljački standardi koje promoviše DSA nisu bez zamki po štetu slobode izražavanja, jer algoritmi mogu podešavati i upravljati samo opšteprihvaćene narative. I izgleda to već rade, s više ili manje uspjeha. Znamo čiji narativ danas nije uopšte prihvaćen neovisno od (ne)istinitosti, ali to sutra može biti i francuski, britanski ili njemački narativ. Ko o tome sudi - pojedinci, birači, država, nadnacionalna birokratija… Jesmo li došli blizu da vladavinom prava smatramo i favorizovanje narativa u kojem druge države (njihovi političari) biraju pobjednike umjesto da građani odlučuju o svojim političkim predstavnicima u takmičenju ideja? Da li takva praksa štiti "demokratske procese", kako "upravlja" DSA?
Kritike upućene DSA odnose se na neodređenost pojmova "sistemski rizik", "dezinformacija" i "štetan sadržaj", pa čak da mogu imati efekat zastrašivanja spram slobode govora i dovesti do pretjeranog uklanjanja sadržaja. Internet platforme će ukloniti stotine zakonitih sadržaja da bi izbjegle regulatorni rizik zbog jedne problematične objave? Ovo je "prikriveno" ograničenje slobode izražavanja, jer se pitanje slobode izražavanja izmješta iz sudova u privatni sektor. Posebno sporan je institut "pouzdanih prijavljivača" (Trusted flaggers), čije prijave moraju biti tretirane prioritetno, što može dati ideološki i/ili politički primat moderaciji upravo željenog sadržaja (narativa), jer na ovaj način nemaju svi korisnici isti položaj. Načelno se može prihvatiti princip iz DSA da štiti "demokratske procese", ali ko odlučuje šta ugrožava demokratski proces? Ovo može biti u potpunoj opoziciji sa praksom da sloboda izražavanja štiti i uvredljive stavove, šokantne ideje, neistinite političke procjene i, generalno, manjinska mišljenja. Zaštita ideja i informacija koje "vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju" državu ili dio stanovništva su dosadašnji temelj evropskih standarda slobode govora. Ako se pojam "rizik po demokratiju" iz DSA preširoko i/ili proizvoljno tumači, realna je opasnost da obuhvati potpuno legitiman politički govor. To se i događa, jer je u BiH potpuno legitiman antifašistički govor predsjednika Republike na Kozari bio osnov za krivičnu osudu i prestanak mandata. Ko ne vjeruje, neka pročita presude, crno na bijelo, u sve tri instance. Slično je i s osudama na višegodišnji zatvor zbog dizanja tri prsta, što samo dalje dijeli ionako podijeljeno, nažalost, i zarobljeno bh. društvo.
Takođe, prema odredbama DSA Evropska komisija može zahtijevati od velikih platformi, ne samo u ratu, već i u "bezbjedonosnim krizama", posebne mjere za uklanjanje sadržaja prema širokim kriterijumima. Zar u kriznim vremenima sloboda izražavanja nije važnija i potrebnija, umjesto da se sputava i manipuliše informacijama?
U kolumni spomenutoj presudi Delfi v. Estonija Evropski sud za ljudska prava u Strazburu (ESLJP) nije utvrdio povredu člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLjP) protiv Estonije, već je prihvatio da država može smatrati portal odgovornim za naročito teške komentare korisnika. Ova presuda je primjer da platforme mogu imati određenu odgovornost za sadržaj korisnika. Kritičari odgovaraju da je predmet "Delfi" bio izuzetan slučaj, jer se radilo o veoma ozbiljnim prijetnjama, a ne o običnim političkim ili društvenim komentarima.
U vezi sa DSA, osim presude Delfi v. Estonija, interesantne su još najmanje dvije presude koje se najčešće spominju kada se raspravlja o granicama internet moderacije, odgovornosti platformi i slobodi govora. Suprotno predmetu "Delfi" ovim presudama su utvrđene povrede čl. 10 EKLJP i u prilog su zaštiti slobode izražavanja.
Tako su u predmetu MTE i Index.hu v. Mađarska, na platformama objavljeni oštri i vulgarni komentari korisnika o poslovanju jedne kompanije za nekretnine. ESLJP je utvrdio povredu člana 10 EKLJP, jer su mađarski sudovi prema presudama pretjerano opteretili portale odgovornošću za komentare korisnika. Sud je naglasio da internet mora ostati prostor slobodne debate, da vulgaran govor nije automatski nezakonit, portali ne smiju biti prisiljeni na stalni preventivni nadzor (pretjerano i stalno filtriranje komentara) i da se odgovornost autora komentara mora razlikovati od odgovornosti medija.
U trećem predmetu OOO Flavus and Others v. Russia državni regulator je blokirao pristup više opozicionih i nezavisnih medijskih sajtova zbog pojedinih sadržaja koje je smatrao nezakonitim. Sud je utvrdio povredu člana 10 EKLJP i naveo da internet ima centralnu ulogu u demokratskoj raspravi, da blokiranje pristupa internet stranicama predstavlja ozbiljno miješanje u slobodu izražavanja i da nije prihvatljivo blokirati čitave platforme zbog ograničenog broja spornih sadržaja. S jedne strane, ova presuda daje argument protiv preširokih regulatornih mjera i protiv algoritamskog uklanjanja velikih količina sadržaja bez individualne procjene. Sa druge strane, sam DSA zbog neodređenih i širokih formulacija daje slično oružje u EU, kako je već spomenuto.
Za raspravu o DSA posebno je zanimljivo da je presuda protiv Mađarske izgleda citiranija od slučaja "Delfi" kada se govori o opasnosti od "chilling effecta" (zastrašivanje) i uklanjanja zakonitog političkog govora.
U svakom slučaju, može se konstatovati da je prema navedenoj praksi, u tri spomenute presude, sloboda izražavanja između žrvnja i nakovnja (svakako i u kavezu, kako piše uvažena koleginica Tica), zavisno od potrebe, kao i važećeg globalnijeg narativa koji treba podržati.
Ne mora se većina saglasiti, ali veća opasnost po slobodu govora vjerovatno potiče od države nego od internetskih platformi i/ili drugih medija, a da ne govorimo o naddržavnoj/nadnacionalnoj birokratiji koja je u osnovi i kreirala DSA.
Ovakav stav, o opasnosti da država ugrozi slobodu govora, u osnovi slijedi član 10 stav 1 EKLJP, koji afirmiše slobodu izražavanja "bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice". Odredbom člana 10 stav 2 EKLJP se uspostavljaju ograničenja slobode izražavanja kroz test proporcionalnosti, no DSA ide dalje promovišući novi zaštitni objekat - "rizik po demokratiju". U stvarnosti je ovaj rizik već "preveden" na nepoželjne političke opcije, o čemu ne bi trebalo da sude birači, već neki Übermensch ili nekoliko njih. Da ne govorimo o tome da se na ovaj način, možemo reći podmuklo i podlo, praktično i "pravno" mijenjaju odredbe tako značajnog međunarodnog ugovora kao što je EKLJP.
Valjda bi odredbe međunarodnog ugovora trebalo da budu nadređene birokratskim uputama koje inače preoblikuju vrijednosni sistem tradicionalnog evropskog (i svjetskog) pravnog nasljeđa.
Jesu li mogući drugačiji pristupi koji slobodi mišljenja i izražavanja daju veći prostor? Je li DSA optimalna dadilja slobodi govora? Balansiranju između slobode govora, s jedne strane, zaštite ugleda, privatnosti i javne bezbjednosti, sa druge strane, kroz test proporcionalnosti, niko razuman ne može dovesti u pitanje. Ali zaštita "demokratije" i "demokratskog procesa" mora biti ostavljena građanima/biračima i samo njima, od čega DSA očigledno odstupa.
Može se postaviti načelno pitanje: ako država ne treba da se miješa u uređivanje novina i TV programa, da li se treba miješati u uređivanje društvenih mreža? Da li su "ovlašćeni prijavljivači sadržaja" (Trusted flaggers) Orvelovi vojnici? Ovo je očigledno "posredno" miješanje države, ako postoje i rade "ovlašćeni" prijavljivači sadržaja. A ono što država ne može raditi neposredno (biti urednik društvenih mreža), ne bi trebalo da radi ni posredno (favorizovati određene prijavljivače de iure).
Nesporno je da dezinformacije mogu predstavljati društveni rizik (posebno u oblasti javnog zdravlja, bezbjednosti, ali i ljudskog dostojanstva i ugleda), ali je odbrana od njih već obuhvaćena st. 2 čl. 10 EKLJP. Većina netačnih govora ne dovodi nužno do štete i treba biti zaštićena (uzmimo predizborna obećanja vlasti i opozicije). Štaviše, ne samo nepopularni već i radikalni, pa i ekstremni govori treba da budu zaštićeni. Kao ključno ne bi trebalo biti pitanje "Je li govor štetan" (to će odgovoriti sud u konkretnom slučaju u svjetlu standarda čl. 10. stav 2 EKLJP), već pitanje: "Da li država određuje šta se smije reći?"
Zato nije bilo razloga u ograničenju internet platformi ići dalje od standarda EKLJP.
Već je spomenuto da je pravo na slobodu izražavanja prirodno pravo, jer potiče iz same ljudske prirode (za razliku od nekih drugih prava koje konstituiše država) i kao takvo je neprenosivo - neotuđivo. Sloboda govora je i privilegija, ali i opasnost, najčešće za samu vlast koja je opredmećena u državi, ali je sine qua non za slobodno društvo. Zato država, u ovom slučaju nadnacionalna birokratija, ne smije nikada odlučivati šta je istina u političkoj debati i da određuje šta je to "sistemski rizik za demokratiju". Razumljiva je tendencija da vlast (na svim nivoima) proširuje svoja ovlaštenja, ali joj to ne treba dopustiti, posebno ako proširuje ograničenja iz EKLJP, kao što se čini sa DSA.
Napokon, DSA pretpostavlja da regulator može znati šta je društveno prihvatljiv govor bolje od slobodnih građana, što je teško prihvatiti. (Autor je advokat)
