Neki ljudi svoj život grade kroz velike riječi, a neki kroz djela. Cazinjanin Mensur Mulalić pripada ovoj drugoj grupi. Njegov životni put je priča o velikoj odgovornosti preuzetoj u mladosti, o porodičnim vrijednostima koje su oblikovale njegov karakter, o poduzetništvu izgrađenom vlastitim rukama i o uvjerenju da uspjeh ima puni smisao tek kada se dijeli s drugima.
Kada govori o svom životu, Mulalić, direktor firme “Limometal”, jednog od lidera na Balkanu u sektoru proizvodnje i prodaje krovno-fasadnih profilisanih limova, ne ističe poslovne brojke ni sportske funkcije kao svoje najveće uspjehe, već svojim najvećim bogatstvom smatra porodicu, prijatelje, pošten odnos prema ljudima i mogućnost da radom ostavi trag koji će koristiti budućim generacijama.
Rođen je 1961. godine u Bihaću, a odrastao u cazinskom naselju Ćuprija. Njegovi roditelji, Ćazim i Hatidža Mulalić, bili su njegovi prvi životni učitelji.
– Moj otac je bio profesor, majstor limar i uspješan poduzetnik. Nakon rada u obrazovanju osnovao je vlastitu limarsku radionicu, koja će kasnije izrasti u jednu od najuspješnijih proizvodnih kompanija u Krajini i šire. Bio je poznat kao čovjek velikog srca, poštenja i riječi kojoj se vjerovalo. Osim poslovnog uspjeha, ostavio je dubok trag i u sportu te lovstvu. Bio je dugogodišnji predsjednik Lovačkog društva Cazin. Majka Hatidža bila je stub naše porodice. Kao domaćica brinula je o svima nama i svojim primjerom nas učila radu, disciplini i odgovornosti – kaže Mensur Mulalić.
Njegovo djetinjstvo je uveliko obilježio i sport. Kao desetogodišnjak počeo je trenirati stoni tenis u klubu “Stens 73” Cazin pod vođstvom dr. Zdenka Šišela, a kasnije Darka Šišela. Uz školske obaveze, dani su mu bili ispunjeni višesatnim treninzima.
– Rezultati nisu izostali. Kao pionir i kadet bio sam među najboljim igračima u BiH, a, kao junior, plasirao sam se među šesnaest najboljih stonotenisera tadašnje Jugoslavije. Sport me je naučio disciplini, upornosti i vjeri da se uspjeh ne dobija, nego zaslužuje – nastavlja uspješni poduzetnik.
Nakon završene osnovne škole upisao je gimnaziju, no život je pred njega tada postavio ozbiljan izazov. Zbog očeve bolesti napušta gimnaziju i upisuje školu za bravare i limare kako bi što prije mogao pomoći porodici.
– Vođenje porodične limarske radionice, koja je tada zapošljavala 8 radnika, preuzeo sam kada sam imao 21 godinu. Bio sam i direktor i majstor, radio sam svakodnevno od jutra do kasne večeri, često po 12 ili 14 sati. Taj period smatram najtežim, ali i najvažnijim životnim iskustvom – ističe direktor Limometala.
