Ines Schwerdtner, supredsjednica njemačke stranke Die Linke i zastupnica u Bundestagu, za N1 govori o budućnosti evropske ljevice, usponu krajnje desnice, odnosu klasne i identitetske politike te političkim poukama uspjeha svoje stranke u Berlinu. Nekadašnja glavna urednica njemačkog izdanja socijalističkog časopisa Jacobin, Schwerdtner pripada generaciji lijevih političara koji nastoje obnoviti vezu između političkog organiziranja, radničke klase i svakodnevnih problema građana.
U razgovoru za N1 Schwerdtner kritizira neoliberalni politički centar i krajnju desnicu, upozoravajući da ljevica ne može opstati ako izgubi dodir s materijalnim interesima većine stanovništva. Govori i o naslijeđu marksističke teorije, potrebi za dugoročnim političkim organiziranjem i ograničenjima identitetske politike. Posebno naglašava važnost neposrednog rada s građanima, smatrajući da politička alternativa mora biti vidljiva u njihovom svakodnevnom životu, a ne samo u javnim nastupima i izbornim kampanjama.
Veoma smo sretni zbog rezultata. Die Linke je u Njemačkoj krenula putem koji se pokazao vrlo uspješnim. Najvažnije je slušati ljude. Išli smo od vrata do vrata, slušali njihove probleme i nudili konkretnu pomoć. Dok drugi ljudima objašnjavaju svijet, mi smo dopustili njima da nam ispričaju šta ih muči u svakodnevnom životu. Širom Njemačke to su bile cijene, a u Berlinu posebno stanarine. Ljudi su nam govorili i da je odvoz smeća veliki problem, čak veći nego što smo očekivali, pa smo i to uvrstili u kampanju.
Ipak, stambeno pitanje bilo je najvažnije. Građani Berlina su se 2021. godine na referendumu izjasnili za podruštvljavanje stambenog fonda velikih kompanija za nekretnine. Bili smo jedina stranka koja je jasno poručila da tu odluku želi provesti. Na tome smo insistirali i tokom preliminarnih koalicijskih razgovora sa Zelenima i SPD-om. Usmjeravamo se na nekoliko pitanja koja pogađaju sve građane. Kada sam preuzela dužnost predsjednice, stranka je imala dobre političke stavove, ali ljudi na ulici nisu mogli jasno reći za šta se Die Linke zapravo zalaže. To smo promijenili i ponudili razumljiv način provođenja naših zahtjeva. Podruštvljavanje se sada u Berlinu ostvaruje.
Važnu ulogu imala je i naša kandidatkinja za gradonačelnicu Elif Eralp, izuzetno empatična i karizmatična političarka koja uspijeva doprijeti do ljudi iz različitih društvenih sredina. Vjerujem da je u velikoj mjeri zaslužna što smo bili jedina stranka koja je tokom kampanje zračila optimizmom. Uvjerljivo je pokazala da se neće pomiriti s postojećim stanjem i da će se svakodnevno zalagati za poboljšanje života građana.
Presudno je vjerodostojno zalaganje za materijalne interese ljudi. Još prije kampanje pomagali smo građanima u borbi protiv previsokih stanarina i netačnih obračuna troškova grijanja te podržavali stanare u organiziranju. Slušanje je prvi i najvažniji korak. Drugi je pomoći ljudima da izađu iz osjećaja nemoći. Danas to možemo jer smo razvili široku mrežu pomoći stanarima.
Želim braniti prosvjetiteljski populizam. Dopušteno je, pa i nužno, populistički zaoštravati političke poruke i razlikovati se od dominantnog političkog diskursa, ali cilj mora biti razotkrivanje stvarnih odnosa materijalne moći i vlasništva u društvu. Ljudi zahvaljujući našem populizmu trebaju postati samostalniji u prosuđivanju, a ne manje sposobni za kritičko mišljenje.
Protiv neoliberalnog centra i fašističke desnice imamo šansu samo ako solidarnost ponovo učinimo nečim što ljudi mogu neposredno iskusiti. Moramo uspostaviti treći politički pol, pol nade. To se ne može postići apstraktnim proglasima niti samo putem medija. Neposredan kontakt s ljudima i praktično iskustvo nezamjenjivi su, naročito ondje gdje se, u uobičajenom smislu riječi, nikakva „politika“ ne odvija.
Jedno mora proizlaziti iz drugog. Lijeva politička teorija ne može se razvijati u kuli od slonovače. Uvijek ću braniti vrijednost nezavisnog intelektualnog rada, ali on mora biti povezan s političkom praksom ako želimo da donese društvene rezultate.
I sama se osjećam dijelom tradicije marksističke teorije koja je u Saveznoj Republici Njemačkoj, a i nakon kraja DDR-a, uvijek imala sporednu ulogu. Riječ je o Marburškoj školi, čiji je najvažniji predstavnik bio Wolfgang Abendroth. Svojim uvidom da se razvoj marksističke teorije ne smije odvojiti od stvarno postojećeg radničkog pokreta, ta je škola bila ispred Frankfurtske škole. Vjerujem da bismo danas bili snažniji da je imala veći utjecaj.
Upravo je to ono čemu težim. Ne skrivamo svoje stavove kada je riječ o feminizmu, antirasizmu i pravima queer osoba. Ali u središtu našeg djelovanja nalazi se klasno pitanje. Otvoreno govorimo da materijalna pitanja pogađaju veliku većinu stanovništva i naglašavamo ono što ljude povezuje, a ne razlike unutar klase. Naprimjer, stambeno pitanje žene i queer osobe pogađa još neposrednije i surovije nego druge. Branimo svaku pojedinačnu grupu, ali govorimo o onome što se tiče svih.
Društvena situacija u Bosni i Hercegovini ne može se neposredno porediti s onom u Njemačkoj, ali i mi smo veoma raznolika zemlja, i to ne samo kao društvo oblikovano migracijama. Postoje i snažni regionalni identiteti, često mnogo stariji od Njemačke kao nacionalne države.
Rođena sam u Istočnoj Njemačkoj, ali sam odrasla u Hamburgu. Oblikovala su me iskustva dviju zemalja i dvaju društava koja se još nisu potpuno sjedinila. Zbog toga ne vodim politiku istočnonjemačkog identiteta. Međutim, kada je riječ o životnim pričama ljudi iz DDR-a, prema njima imam drugačiji odnos od nekoga čija je biografija isključivo zapadnonjemačka. Ljudi u mojoj izbornoj jedinici u Istočnom Berlinu, kao i drugdje u Istočnoj Njemačkoj, to osjećaju. Slično vrijedi i za moje stranačke kolegice i kolege migrantskog porijekla.
Ipak, naglašavamo ono što nam je zajedničko, u duhu dosljedne klasne politike. Svakodnevni problemi u Lichtenbergu nisu isti kao u gradskoj četvrti Zapadne Njemačke s velikim udjelom migrantskog stanovništva ili u ruralnom području na istoku zemlje. Ali na svim tim mjestima ljudi osjećaju posljedice rezova u javnoj potrošnji i eksploatacije.
Vrlo sam kritična prema razmišljanju u kategorijama valova popularnosti. Na izborima u Berlinu, kao i na saveznim izborima 2025. godine, mnogo smo naučili o uspješnoj političkoj komunikaciji ljevice. Oslanjali smo se na provjerene metode organiziranja i vođenja kampanja, a mnogo toga preuzeli smo i od drugih. Raduje nas što je to donijelo rezultate, ali ako zaista želimo promijeniti politički smjer Europe, potrebno nam je višedecenijsko izgrađivanje organizacijskih struktura.
Već danas moramo izboriti stvarna poboljšanja za ljude. U tome nam kao primjer može poslužiti Komunistička partija Austrije (KPÖ). Dominantna pozicija koju je ljevica izgradila u Grazu zasniva se na decenijama rada, i to ne samo unutar gradskih institucija.
AfD stvara privid da nudi stvarnu alternativu političkom poretku izazivanjem skandala. Ono što sadržajno nudi jeste autoritarni, brutalizirani i etnički obojeni oblik neoliberalizma, kakav zastupaju i CDU i veliki dijelovi SPD-a. Desnica nigdje u svijetu nema funkcionalan ekonomski i društveni model. To se vidi na primjeru Trumpa, ali i Orbána ili Mileija.
Ona ne može obuzdati klasne sukobe čak ni u klasičnom kejnzijanskom smislu, čak i kada bi to htjela, nego ih može samo prikrivati. To je ne čini manje opasnom. Naprotiv, znači da se srednjoročno može održati na vlasti samo sve snažnijom nasilnom represijom.
Fašisti nigdje nemaju plan za bolju budućnost. Ali to ne znači da nisu ozbiljni u namjeri da trajno prisvoje političku vlast i da je više ne prepuste drugima. Ako im se želimo suprotstaviti, moramo ponuditi stvarnu alternativu koja će osjetno poboljšati svakodnevni život ljudi.
Poraziti desnicu nije prvenstveno pitanje političkog nastupa. Lijeva stranka mora biti vjerodostojna snaga protiv establišmenta i mora to jasno komunicirati. Ali sve počinje od materijalnih pitanja. Vjerodostojni smo jer se politikom bavimo drugačije: primanja naših parlamentarnih zastupnika ograničavamo na prosječnu plaću i vlastitim načinom života razlikujemo se od otuđenog političkog establišmenta. Organiziramo socijalna savjetovanja, pomažemo ljudima kada imaju problema s državnim službama ili stanodavcima i pokazujemo im da se mogu osloniti na nas.
Svoja načela morate braniti čak i kada vas to ne čini popularnim. Ali samo to neće vas daleko odvesti. Ljevica koja materijalna pitanja ne postavlja u središte svoje politike osuđena je na nevažnost. Odbrana materijalnih interesa radničke klase nije sve, ali bez nje sve ostalo ne znači ništa.
