Samit G7 u francuskom Evijanu pokazao je da se svijet više ne preslaguje iza kulisa, nego pred kamerama. Klub sedam najrazvijenijih demokratija, koji je nekada uglavnom služio za usaglašavanje ekonomskih politika, danas sve više liči na krizni štab zapadnog poretka.
Mnoge teme na stolu
Na stolu su istovremeno bili Ukrajina, Rusija, Iran, energetska sigurnost, Kina, umjetna inteligencija i Bliski istok. Drugim riječima, gotovo sve velike pukotine današnjeg svijeta.
Centralna poruka samita bila je nastavak podrške Ukrajini. Lideri G7 potvrdili su da će nastaviti politički, vojno i finansijski pomagati Kijev, uz najavu dodatnog pritiska na rusku ratnu ekonomiju. Posebno je važna ideja da se podrška Ukrajini sve više veže za zamrznutu rusku imovinu i prihode koji iz nje proizlaze.
To je možda i najvažniji simbol novog geopolitičkog trenutka: Zapad želi da Rusija, barem djelimično, sama finansira otpor zemlji koju je napala. Poruka Moskvi je jasna: cijena agresije neće biti samo sankcije, izolacija i vojni gubici, nego i dugoročno plaćanje ukrajinske odbrane i obnove.
Istovremeno, samit je pokazao i koliko se Zapad prilagođava povratku Donalda Trampa (Trump) u centar globalne politike. Evropski lideri, svjesni da bez SAD-a nema ozbiljne sigurnosne arhitekture ni za Ukrajinu ni za Bliski istok, nastojali su izbjeći sukob s američkim predsjednikom. Umjesto otvorenog pritiska, izabrali su taktiku komplimenata, simboličnih gesti i pokušaja da ga zadrže unutar zajedničkog fronta.
Izostanak Izraela
Trampov dogovor s Iranom dodatno je promijenio dinamiku samita. G7 je pozdravio preliminarni sporazum Vašingtona i Teherana kao šansu da se spriječi iransko nuklearno oružje i stabilizira Hormuški moreuz, jedan od ključnih energetskih prolaza svijeta. Međutim, sam Tramp je istovremeno slao dvije poruke: da je dogovor „vrlo snažan“, ali i da će SAD ponovo bombardirati Iran ako ne budu zadovoljne njegovom provedbom.
To je nova realnost međunarodne politike: diplomatija i prijetnja silom više ne dolaze odvojeno, nego u istoj rečenici.
Zanimljivo je i pitanje gostiju na G7. Među pozvanima su bili lideri Indije, Egipta, Brazila, Kenije, Južne Koreje i drugih država. Izrael, iako je često tema razgovora G7, posebno zbog Gaze, Irana i sigurnosti Bliskog istoka, nije bio gost.
Razlog nije u tome što Izrael nije važan, nego upravo u tome što je previše osjetljiva tema. Pozivanje Egipta ima diplomatsku logiku jer Kairo ima ulogu posrednika u Gazi i šire u arapskom svijetu. Indija je važna zbog ekonomije, Kine, Globalnog juga i ravnoteže snaga. Izrael bi, s druge strane, samit dodatno pretvorio u raspravu o Gazi i izazvao otpor velikog dijela međunarodne javnosti.
Ostatak svijeta
G7 tako pokušava balansirati između starih savezništava i nove realnosti. Zapad više ne može samostalno diktirati pravila igre, ali još ima dovoljno moći da oblikuje ključne odluke. Zato u Evijanu nisu sjedili samo lideri najbogatijih demokratija, nego i države koje predstavljaju širi, nestabilniji i sve važniji ostatak svijeta.
SAMIT je pokazao da se globalni poredak ne ruši preko noći. On se pregovara, krpi, prilagođava i brani – ruskim parama za Ukrajinu, američkim pritiskom na Iran, evropskim strahom od Trampa i pozivanjem novih partnera za sto za kojim se odlučuje o budućnosti svijeta
