Riječ psihologa: Istinski post počinje kada smo spremni promijeniti sebe, a ne jelovnik

U duhovnom smislu, post je najdublji oblik samodiscipline i čišćenja. U psihoterapijskom smislu, to je proces suočavanja sa sobom, sa onim što jesmo kada se utišaju spoljašnji stimulansi.

Ali mnogi poste samo da bi umirili savjest, dok sve ostalo u njihovom ponašanju ostaje netaknuto: i ljutnja, i gordost, i zavist, i sebičnost, i zluradost, i hladnoća prema drugima. Teško je gledati kako ljudi "prelaze na ribu" i istovremeno pregaze čovjeka pokraj sebe.

I to nije post.

To je samo dijeta sa religijskom etiketom.

U terapiji često kažem: ako čovjek ne mijenja obrasce ponašanja, sve ostalo je samo dekoracija. Isto važi i za duhovnost. Nema smisla izbjegavati meso, a ne izbjegavati lošu riječ. Nema smisla odbaciti mlijeko, a i dalje hraniti ego. Nema smisla postiti na tanjiru, a ne i u karakteru.

Pravi post je proces koji zahtijeva hrabrost. Da stanemo pred sebe bez izgovora. Da se odreknemo onog što nas odvaja od dobrote. Da se suočimo s vlastitim sjenkama, i da priznamo ono što najteže priznajemo:

nije problem u hrani – problem je u nama.

Post bez duhovnog pokajanja je psihološki gledano isto što i terapija bez spremnosti na promjenu – simboličan čin bez suštine.

Ako postimo, a i dalje:

– ogovaramo,

– napadamo,

– povređujemo,

– manipulišemo,

– lažemo sebi i drugima,

– odbijamo da oprostimo,

onda ne postimo. Samo izbjegavamo odgovornost.

Duhovno gledano, to je sujeta obučena u pobožnost.

Psihološki, to je izbjegavanje suočavanja sa sobom.

Post je poziv da se utišamo i preispitamo:

Ko sam ja kada niko ne gleda?

Ko sam ja kada me niko ne tapše po ramenu?

Ko sam ja kad Bog vidi sve, a ljudi ništa?

Onaj ko zaista posti – postaje mekši, a ne tvrđi.

Mirniji, a ne nervozniji.

Ponizniji, a ne pravedniji od drugih.

Čovjek, a ne sudija.

I zato, ove godine, ako već postimo – uradimo to tako da nas dotakne iznutra. Da nas iscijeli. Da nas promijeni. Da ušutka ego, a probudi savjest.

Pravi post je hrabrost:

da ne uzvratiš uvredu,

da ne povrijediš kad možeš,

da prećutiš pakost,

da oprostiš prije nego što te zamole,

da se okreneš prema čovjeku, a ne protiv njega.

Jer, na kraju svega, Bog ne broji dana kada smo jeli posno.

Broji trenutke kada smo bili ljudi.

Ako u postu ne spustimo glas, ne ublažimo strogoću, ne otvorimo srce, onda se ništa suštinski neće promijeniti. Mi ćemo i dalje ostati isti — samo praznijeg stomaka.