Ratko Mladić je umro u zatvoru, pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Politolog Jasmin Mujanović u autorskom tekstu za New Lines Magazine njegovu smrt suprotstavlja opstanku Bosne i Hercegovine, Sarajeva i zajednica koje su njegove snage pokušavale uništiti.
"Ratko Mladić, osuđeni za genocid, mrtav je", počinje Mujanović tekst pod naslovom "The House Ratko Mladić Could Not Destroy", odnosno "Dom koji Ratko Mladić nije uspio uništiti".
Mladić je preminuo bolestan i u pritvoru, služeći doživotnu kaznu u Hagu. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglasio ga je krivim po 10 od 11 tačaka optužnice, među kojima su genocid, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje stanovništva Sarajeva, nezakoniti napadi na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Bio je komandant Glavnog štaba Vojske RS tokom genocida u Srebrenici, a pravosnažno je osuđen i zbog kampanje snajperskog i artiljerijskog terorisanja stanovništva Sarajeva.
Mujanović piše da je Mladić umro u zatvoru zbog svoje uloge u sistemu koji je donosio ubistva, mučenja, progone i protjerivanja desetina hiljada ljudi.
Prema njegovoj interpretaciji, Mladić je zajedno s političkim strukturama koje su podržavale projekt stvaranja "Velike Srbije" težio Bosni i Hercegovini iz koje bi veliki dio bošnjačkog stanovništva bio nasilno uklonjen.
Autor potom kroz cijeli tekst ponavlja jednu formulaciju – da je Mladić "umro kao kukavica" – suprotstavljajući njegove postupke ljudima koji su tokom rata ostajali uz svoje zajednice i izlagali vlastiti život opasnosti.
Palić, Buturović i otpor
Prvi primjer koji Mujanović navodi odnosi se na događaje kod Bužima u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini.
Autor tvrdi da su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) tokom rata bili blizu toga da zarobe Mladića na terenu. Prema njegovom prikazu, Mladić je nakon sloma dijela linija snaga bosanskih Srba pobjegao sa svojim pratiocima tako brzo da su iza njega ostali lični predmeti, među kojima i oficirska kapa.
Tu epizodu Mujanović koristi kao uvod u priču o pukovniku Avdi Paliću, komandantu odbrane Žepe.
Žepa je približno 40 mjeseci bila pod opsadom snaga pod komandom Mladića i imala je status zaštićene zone Ujedinjenih nacija.
Kada je u julu 1995. godine postalo jasno da će enklava pasti, Palić je učestvovao u pregovorima kojima je omogućena evakuacija gotovo cjelokupnog civilnog stanovništva, a zatim i pripadnika njegovih snaga.
Nakon pada Žepe otišao je u kompleks UN-a kako bi pregovarao o evakuaciji preostalih stanovnika. Tamo se sastao i s Mladićem, nakon čega su ga odvele snage bosanskih Srba i više nije viđen na slobodi. OHR je kasnije potvrdio da je Palić ubijen, dok su njegovi posmrtni ostaci identificirani tek 2009. godine.
Mujanović podsjeća i na videosnimak jednog od Palićevih susreta s pripadnicima Vojske RS.
"Ja sam taj Avdo kojeg tražite", kaže Palić uz osmijeh dok prilazi oficiru, prema opisu autora.
Poslije je zarobljen, a njegova porodica godinama nije znala gdje se nalazi niti šta mu se dogodilo. Njegovi ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici još 2001. godine, ali su definitivno identificirani DNK analizom osam godina kasnije.
Sljedeća osoba koju Mujanović suprotstavlja Mladiću jeste Aida Buturović, bibliotekarka Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.
U noći između 25. i 26. augusta 1992. godine sarajevska Vijećnica pogođena je zapaljivim artiljerijskim projektilima i izgorjela. Uništeno je oko 80 posto bibliotečkog fonda, odnosno približno dva miliona knjiga, časopisa, dokumenata i drugih bibliotečkih jedinica.
Buturović i njene kolege pokušavali su iz plamena iznijeti knjige i drugu građu.
Nakon što je učestvovala u spašavanju bibliotečkog fonda, Buturović je na putu kući pogođena gelerom granate i ubijena. Imala je 32 godine i radila je na doktorskoj disertaciji.
Mujanović upravo njenu smrt koristi kao jednu od centralnih slika teksta: dok su snage pod komandom Mladića pokušavale uništiti kulturno pamćenje Sarajeva, ljudi poput Aide Buturović ulazili su u vatru da bi spasili knjige.
Autor u istom kontekstu spominje i razaranje Orijentalnog instituta u Sarajevu, čiji su rukopisi, biblioteka i arhiv uništeni u granatiranju nekoliko mjeseci ranije, 18. maja 1992. godine.
Mujanović zatim prelazi na privatnu tragediju porodice Mladić.
