Piše: Senadin Lavić
Sa smetljišta civilizacije novoprobuđeni fašisti dirigiraju vrijednosne orijentacije milionima ljudi širom svijeta i pokušavaju ih zatvoriti u “sigurna geta” da se ne bi družili ili miješali s Drugima. U ljudima razvijaju strah od novog, pobuđuju mržnju prema drugačijim modelima života, inauguriraju fašistoidni etnofaulizam, raspaljuju konflikte i slave bijedu života. Za sve su krivi Drugi koji se ne podudaraju s premisama fašističke logike pravog i legitimnog oblika “našeg naroda”. Za te podle ciljeve koriste civilizacijska dostignuća, znanstveno-tehnološke sadržaje, religijske interpretacije, suspektne rasne teorije i sve tim redom.
Decenijama traje nemoralna antibosanska naracija tuđmanizma u Bosni protiv svakoga Hrvata koji se usudi priznati da mu je jedina domovina Bosna i Hercegovina. Tako je od M. Bobana do D. Čovića. Tuđmanizam je postao politička ideologija desnice koja je ponovo isplivala na povijesnu scenu iz močvare civilizacijskog košmara. Njegova glavna meta je bosanska politika ili liberalna ideja o jednakosti ljudi u Bosni. Od početka nacionalne ideje među Hrvatima uračunata je Bosna i njezin narod kao sastavni dio hrvatske teritorije bez obzira na povijesne činjenice i bosanski povijesni identitet. Odavno je za tu svrhu iskovan pojam “povijesno pravo” kojim se stvara mit o “hrvatstvu” starobosanskog bića i osigurava prostor za “kulturno potčinjavanje” Bosne kao pljačkašku osnovu agresiju na bosansko biće. Naprimjer, krađa jezika, povijesti, događaja, naslijeđa, vjere bosanske, stećaka, vladarskih ličnosti i vlastelina i ukupno pretvaranje svega Bosanskog u Hrvatsko ili Srpsko biće. Stoga, tuđmanizam se destruktivno usmjerava na bosanstvo, naravno, uz pomoć “naivnog realizma” bošnjaštva i grandomanijskog barbarstva velikosrpstva. Svim raspoloživim sredstvima potkopava se bilo kakva ideja bosanskog identiteta i politike ili svega onoga što bi moglo voditi objedinjavanju svih potencijala bosanstva kao pluralne političke strukture života. Tuđmanizam je tako bukvalna monoetnička i isključiva getoizacija hrvatstva u jednoumlje etničko-religijske slike svijeta.
Čovićeva briga za hrvatstvo pokazuje se kao egoistična briga za vlastiti probitak i moć. Zato nikada ne prihvata regularnu i legitimnu političku borbu između različitih političkih opcija i pluralnu političku scenu. On bi od srca želio da se među Bošnjacima pojavi ista struja “legitimnog bošnjačkog predstavnika” s kojom bi mogao igrati pogubnu igru po bosanskohercegovačku državu. Tada bi se “legitimni bošnjački predstavnik” dogovarao sa “legitimnim hrvatskim predstavnikom” što suštinski znači da se planski ne bi mogla uspostaviti bosanska državna struktura koja bi bila suverena i nezavisan od Zagreba. Tuđmanizam s oduševljenjem prihvata svođenje bošnjaštva na muslimansku crtu i njegovo definitivno reduciranje na kvazi-religijsku grupu, što Čoviću najviše odgovara da se pojavljuje kao sagovornik religijskih predstavnika Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Sva je igra “legitimnog predstavljanja” naroda u tome da se osigura “poslušna ličnost” i politička garnitura koja će za izvanbosanski politički interes (zagrebački i još poneki) osigurati potkopavanje bosansko-hercegovačke države i njezino dovođenje u potčinjeni položaj.
Ta politika je vođena tokom cijelog 20. stoljeća i ona se nastavlja u dejtonskom aranžmanu koji ostavlja prostora za razmahivanje tuđmanizmu, s jedne strane, i velikosrbizmu s druge strane. U takvoj politici potkopavanja bosanstva kao političke strategije “ne smije” se pojaviti politička ideja dr. Slavena Kovačevića, potaknuta dosljednom bosanskom demokratskom vizijom, jer remeti postavljeni model hegemonije koji se ničim ne može opravdati u demokratiji.
Tuđmanizam za početak želi svesti Bosnu na “tronarodnu zajednicu”(što je nastavak politike iz perioda 1918-1995. u kojoj je bila “dvonarodna zajednica s jednom slavenskom islamiziranom grupom” koja se tek treba opredijeliti), pa onda nametnuti vlastiti “izborni zakon” po kojemu Hrvat bira samo Hrvata, Bošnjak samo Bošnjaka itd. Zato Čović uporno obmanjuje javnost da “narodi biraju svoje predstavnike” i da članovi Predsjedništva predstavljaju narode, a ne sve građane Bosne i Hercegovine. Čović i njegovi trabanti uporno krivotvore smisao Anexa IV i način na koji se bira vlast ili predstavnici vlasti na izborima. Čović bi sve reducirao na etničko-religijsku ravan i dijelio prema interesima zagrebačke politike. U tome se potpuno podudaraju Čovićeve i Dodikove namjere. Ne čudi što su HDZ i Schmidt sve učinili da se obori apelacija pred Evropskim sudom za ljudska prava koju je pokrenuo dr. Kovačević.
Čoviću treba slijepo poslušni vazal da zacrtanu ideju tuđmanizma sprovodi u djelo. Zato su oko njega samo bespogovorni poslušnici, kako je to običaj u većini autokratskih totalitarnih sistema politike. Ni druge političke organizacije, nažalost, nisu oslobođenje od ove patološke situacije. Tuđmanizam kazuje da Bosna ne može postojati kao nezavisna i samostalna država. Bosna, navodno, mora biti samo puki dio “banovine Hrvatske” ili neka forma kroatiziranog malograđanskog mita o “velikoj državi”. Tuđmanizam razvija koncept odvajanja bh Hrvata od Bosne i njihovo podvođenje pod Zagreb kao komandni i upravni centar. Na taj način bh hrvatstvo postaje raspolućeno i razbijeno iz samog zagrebačkog interesa, a onda se producira narativ da su Hrvati ugroženi od bošnjačke politike ili da su “kršćani ugroženi od opasnih muslimana”. Ništa bjednije tuđmanizam ne može ni proizvesti kao svoju priču za mase. Samo korak dalje počinje sporna pripovijest o “sukobu civilizacija” koji se pojavljuje u iskazu “uništavanje cijele civilizacije za jednu noć”.
Zato dr. Slavena Kovačevića treba posmatrati kao nositelja civilizacijskih vrijednosti evropskog čovjeka, bosanskog Hrvata koji čuva čast Hrvata i bosanstvo svoje jedine domovine, te ne posustaje u ideji jednakosti svih ljudi u Bosni i Hercegovini. Za dr. Kovačevića glasaju svi građani koji hoće slobodnu Bosnu i Hercegovinu. On ne poziva na plemenske “torove” čistih krvnih zrnaca i pravih “legitimnih predstavnika”. U paklenoj propagandi entopolitike krivotvore se mnogi politički sadržaji i ideje. Jasno je da je dr. Kovačević legitimni predstavnika svih onih koji će za njega glasati i ukazati mu svoje političko povjerenje. On računa na slobodne građane Bosne i Hercegovine neopterećene mitomanijom i etnopolitikom.
U toj ukletoj provinciji tuđmanizma urliču Thompsoni kroz gluhu noć. Tuđmanizam širi mržnju spram Bosne, ne priznaje bosansku povijest, bosanskog čovjeka, bosanski identitet, bosanski jezik, bosansku epistemičku suverenost. Čovićevi poslušni kadrovi, kakav je i gospođa D. Filipović kao HDZ-prijedlog za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, su na svim dijelovima političkog sistema uspostavili blokadu i strpljivo čekaju greške svojih protivnika. To je moguće jer spram antibosanskog neprijateljstva tuđmanizma ne stoji precizno definirana bosanska politika. Najzad, Bošnjaci i Hrvati nisu prirodni ili kulturni neprijatelji jer to narodi ne mogu biti. To je smišljena politička priča za neobaviještene mase koje slijepo služe vladarima. Politička promjena diskursa koji dolazi iz Zagreba značila bi i promjenu političke matrice hrvatstva u Bosni koje je rigidnim desničarskim tuđmanizmom pretvoreno u sredstvo državne politike Hrvatske u Bosni. Rezultat toga je masovno iseljavanje bh Hrvata!
